Svako malo na nekoj javnoj pozornici čujemo da su za situaciju u državi krivi mediji. Je li tako? Jesu li krivi novinari ili su mediji samo zrcalo intelektualnog stanja u društvu?
U jeku nacionalne rasprave, skoro svađe, oko navodnog zdravstvenog odgoja u školama, u javnu debatu se skoro nehotice upetljala, do tada nepoznata, novinarka javne televizije. Na televiziji, koja se naziva hrvatskom, ali koja oduvijek zastupa svete interese partije na vlasti, novinarka je se usudila objaviti prilog o drugoj strani zdravstvenog odgoja, onoj strani koja bi mogla zanimati gledatelje, ali je u oprečnosti naspram partijski promovirane istine trenutno vladajuće elite. Ona se usudila dokumentirano prikazati ideološku pozadinu nekih dijelova takozvanog zdravstvenog programa. Prikazala je dokumentarni materijal i ostavila je narodu da sam prosudi. Na prvi pogled sve profesionalno i sukladno promoviranoj težnji za istinom u novinarskom radu. Ono što nije novinarka ukalkulirala je činjenica da se nalazi na javnoj televiziji, a ne u profesionalnoj organizaciji. U takvoj javnoj kući postoji tradicija kontroliranog upravljanja istinom i ljudima. Taj obrazac djelovanja je svojstven našoj demokraciji i samom poimanju novinarstva. U ovakvim postkomunističkim društvima još uvijek vladaju nekadašnje partijske elite i partijski modeli promišljanja. Te elite su dresirane da na ovakve pojave reagiraju u podsvjesno odreženim okvirima.
Smije li novinar šutjeti na nelogičnosti i nasilje nad istinom? Koja je uloga novinara i javne televizije u informiranju naroda. U ovom kontekstu zanemarimo mantru o hrvatskoj televiziji koja bi morala štitii interese hrvatskog naroda. To nije nikada bilo tako i vjerojatno još dugo ne će ni biti. Hrvatska televizija u programu elite snosi odlučujući teret u projektu zaglupljivanja i intelektualnog silovanja naroda.
Razlog ovakvom stanju leži u organizacijskom i personalnom ustroju takozvane javne televizije. Za razliku od demokratskih društava, naše društvo se nikada nije oslobodilo primjesa i mreže nekadašnje diktature. Taj planirani i čuvani nedostatak je najočitiji u medijima, a posebno na javnoj televiziji. Još od vremena Josefa Goebbelsa, vlastodršci su svjesni moći slike i tona. Svaka nedemokratska vlast u televiziji je uvijek gledala vrhunsko sredstvo manipulacije i obmane. Taj obrazac se u Hrvatskoj održao, a nakon preuzimanja vlasti od strane takozvane kukuriku koalicije, on se još i učvrstio. Kako inače objasniti tolike promjene novinara i postavljanje nekadašnjeg socijalističkog prvoborca za vodećeg čovjeka na televiziji. Zamislite da Angeli Merkel padne na pamet da na vrh njemačke televizije postavi nekadašnjeg agitpropa Hitlerjugenda ili Honeckerovog sljedbenika. No u Hrvatskoj je to standardni obrazac. Tako je Hrvatima i našim novinarima normalno da im demokraciju i slobodu tumače oni koji su do nedavno bez srama svjedočili na političkim procesima svojim kolegama i oni kojima je Goli Otok bio izraz narodnog bijesa prema neprijateljima države i budućnosti. Bitno je samo da ti nekadašnji svjedoci i ideolozi budu pripadnici “moje stranke”. Nekadašnji udarnici samoupravnog socijalizma, razni srednjoškolski cinkaroši, intelektualni žbiri i poklonici ideja druga Tita su doživjeli svoju renesansu. Oni, koje je odmah nakon što su pročitali svoju pet knjigu, čekalo neko mjesto u tadašnjim novinama, su danas glavni glasnogovornici navodnog napretka koji oni promoviraju u ćevapskim tekstovima ili kao vječno pristuni analitičari svega i svačega. Takve intelektulane nakarade mogu proći samo na televizii i u medijima koji još uvjek žive u uvjerenju da je diktatura proletarijata bila dobra ideja, ali loše provedbe. Po njihovom tumačenju mediji imaju odgovornost prema društvu i dužni su narodu servirati ono što želi partija i njezin vrhovnik. Mediji nisu dužni informirati o stanju stvari nego o stanju uma i društvene svijesti koju legitimno može tumačiti samo partija.
Nazadni narod nije u stanju spoznati svu veličinu svoje zaostalosti u katoličkom mraku pa je diranjem u to osinje gnijezdo novinarka uzdrmala temelje znanstvenog materijalizma i same države. Čak štoviše, pod određenim okolnostima možemo govoriti da se gospođa usudila dirunuti u tekovine tolerancije, istine i suživota. A prema takvima partija nikada nije imala milosti, ona tu milost ne smije pokazati.
Budući je iz Hrvatske formalno nestalo jednoumlje, a komunistički obrasci više ne postoje, moglo se očekivati da će u zaštitu novinarke jasno i glasno stati novinarske udruge i drugi borci za toleranciju i slobodu misli. Nakon što je uvježbana intelektualna kamarila objavila moguće sankcije očekivali smo da će pred kamerama i mikrofonima nastupiti predsjednici raznih udruga i naravno predsjednik Hrvatskog novinarskog društva. Oni su uvijek na svojim zastavama ispisivali borbu za slobodu medija kao svoje načelo. No očito smo krivo protumačili ustavno pravo na slobodu informacija i zakonski zagarantiranu neovisnost novinara.
Velebna novinarska načela i neovisnost udruga su nestali u magli novoga napretka nekadašnje društvene elite. Elite kojoj, duhovno i intelekutalno, pripadaju isti oni koji su fakultete završavali na socijalističkim intelektualnim gradilištima uz korištenje tri osnovna stupa intelekutalnog uspjeha: članstvo u partiji, obiteljsko stablo iz partizanskog šumarka i komesarski sklepanu skriptu kao najnoviju literaturu za prosvijećenu intelektualnu elitu neprežaljene države i sustava.
Takvi novinari i takve udruge se naravno ne oglašavaju na očito zatiranje objektivnog novinarstva i pravo novinara na rad i slobodu.
A zašto i bi? Pa dotična novinarka je, po njihovoj definiciji, samo izdanak neke klerofašističke struje, a sa takvima su Titini štafetari uvijek postupali sukladno partijskoj doktrini o kontroliranoj istini.
Vinko Vukadin
No comments:
Post a Comment