Wednesday, December 26, 2012

Bespuća hrvatske desnice

Iako se vidi da se tzv. desnica trudi nekako okrupniti (HSP-ovi koaliraju... recimo... Zajedno Hrvatska... samo u jednoj županiji) stalno se čini kako se fokusiraju na krive stvari. Dobiva se dojam kako im je više stalo srušiti HDZ nego vladajuću koaliciju, iako bi im trebao biti prioritet obračunati se s komunistima i smisliti načine kako im što brže okončati mandat. Očito vlada strah da bi im HDZ mogao oduzeti tzv. desne glasove (koji god to bili i što god to značilo), i to im se ne može zamjeriti. Ono što im se može zamjeriti jest što su dosad čini s tim desnim glasovima. Ništa. A najgore je što žele nastaviti s tim ništa. Nema nikakvog političkog pragmatizma, nema vizija ili volje za osvajanjem vlasti, već samo autistično očuvanje domoljubne djevičanske čistoće. Svjedočimo posljednjih mjeseci kako na desnici jako preferiraju članke iz udbaških medija, poput Yutarnjeg, samo zato što napadaju Karamarka. Kad pljuju po svemu što je hrvatsko i sveto, onda su protuhrvatski, a kada napadaju HDZ, onda su vjerodostojni. To samo pokazuje da desnica još uvijek nije nadrasla svoju infantilnost koju je toliko zorno demonstrirala na posljednjim izborima. HDZ-u se stalno spočitava kako je pljačkaška stranka, a Karamarko je UDBA-in igrač i Mesićev čovjek. Krenimo od toga da je sve od toga istina. Sad ja pitam: je li to razlog da se s HDZ-om koalira ili ne koalira? Na desnici, koja želi očuvati djevičansku čistoću (koju je odavno izgubila, ako ništa drugo, onda svojom glupošću) rekli bi da je to razlog da se NE koalira. No jedan podjednako pošten, ali i mudar i pragmatičan političar rekao bi da je to razlog ZA. Zašto? Jer će mudar političar lako predvidjeti kako nakon katastrofe zvane Kukuriku gotovo sigurno slijedi povratak HDZ-a. I znajući da će HDZ doći na vlast, da neće moći poduzeti mnogo u vezi toga, te znajući da se HDZ nije promijenio, već samo "ušminkao", odlučit će ući u koaliciju s HDZ-om. HDZ bi to prihvatio kako bi nabildao svoj novi "desni" imidž, a desni političar/stranka/koalicija dobili bi priliku ući u Sabor, i što je još važnije, u vladu. Desna stranka koja bi ušla u koaliciju s HDZ-om dobila bi više glasova nego da je išla sama - i tu je ključ čitave priče! Što više stranaka uđe u koaliciju s HDZ-om, to će manje manevarskog prostora za samovolju imati HDZ. Moći će gurati zakone i odluke koje HDZ nikada ne bi da samostalno vlada. Ako hoćete, imat će poziciju s koje mogu ucjenjivati. To bi učinio političar koji je i domoljuban i pragmatičan. No s desnice se slijeva silno domoljublje, ali ne i metode kako to domoljublje pretočiti u nešto konkretno. Dapače, ulaže se silan trud kako si ne bi uprljali svoje fine ručice. Oni bi radije da HDZ preuzme što više moći, tako da se iz svojih malo vjerojatnih, ali svakako oporbenih saborskih fotelja mogu funjiti i hvaliti se kako su čitavo vrijeme bili u pravu s HDZ-om. No biti u pravu nije političko djelovanje - nešto što ti domoljubni političari nikako da shvate. S druge strane, neokomunisti složno sklapaju koalicije, iako jedni druge ne mogu smisliti (što možemo lijepo vidjeti na aktualnoj vladajućoj koaliciji). Stoga, izbor nije baš širok: ili koalirajte s HDZ-om i oduzmite mu što više mogućnosti da dominira hrvatskom politikom ili ostanite u pravu, čistih ruku i - bez ikakva politička utjecaja. Inače, sa svakim danom dok oni razmišljaju i premišljaju novi ljudi ostaju bez posla, hrane, krova nad glavom, budućnosti.

Aleksandar Kostjuk, komentra u FB grupi POMAK, 26. 12. '12.

Sunday, December 23, 2012

BADNJAK



Badnjakom se naziva dan uoči Božića, a ime mu dolazi od riječi “bdjeti”, jer se na Badnju večer bdije pobožno čekajući Kristovo rođenje. Kako se u badnjoj se noći bdije razumljiva je uloga koju ima svjetlo. Neizostavne su još iz davnina uobičajene božićne svijeće, a skoro u pravilu je kod svih Hrvata posebno za ovu priliku napravljena svijeća – svijeća voštanica. Badnji dan ili Badnjak je bogat božićnim običajima i folklornim sadržajima. Na Badnjak se u našim ruralnim hrvatskim krajevima ženska čeljad rano ustaje da na vrijeme, do zvuka večernjih zvona uspije sve u kući i oko kuće počistiti i pripremiti obilje svakojake hrane i to nemrsne za badnju večer i mrsne za sutrašnji Božić. Naime, na Badnjak nema objeda, jer se posti do večeri, a jede se samo navečer, ali i tada samo nemrsnu hranu. Večera na Badnjak je posna, a izbor jela i pića osobit. Posebno priređena jela obilježena su kršćanskim simbolima, a blagovanje je pak isprepleteno božićnim nazdravicama i običajima koji su usmjereni društvenom i gospodarskom dobru članova obitelji. Glavno jelo je u pravilu bakalar, ili u nedostatku bakalara, neka druga vrsta ribe. U nekim krajevima se u kući peku dva različito ukrašena kruha; jedan za Badnjak, a drugi za Božić. U drugim krajevima se peče samo jedan kruh koji na stolu treba biti od Badnjaka do Sveta tri kralja, a ovisno o pojedinim krajevima naziva se: česnica, litanja, božić, krsnica, križica i dr. što je veći tim bolje, jer je to znak obilja u idućoj godini. U južnim krajevima se frigaju uštipci ili pršurate. Muška čeljad treba na Badnjak temeljito srediti i obilno nahraniti blago, jer i ono treba osjetiti radost božićnih blagdana. Osim toga, na njima je da nabave sve namirnice te da donesu i iscijepaju dovoljna drva za naredne dane. Posebna im je dužnost da kući donesu “badnjak”, kako se, ovisno o pojedinim krajevima, zove debeli panj ili klada koji se stavlja na ognjište, ili dugačka zelena grana koja se prislanja uz zid kuće u blizini ulaznih vrata. Svi poslovi trebaju biti posvršavani do večernje Zdrave Marije (večernjeg zvona), nakon koje domaćin objavljuje početak večere. U prostoriji u kojoj se blaguje na određeni se način rasprostire slama. Ona slama koja se stavlja pod stolnjak služi za gatanje. Koja žena izvuče dulju slamku imat će dulju kudjelju. Prije nego se započne s večerom, domaćin unosi badnjak (panj) u kuću čestitajući ukućanima, a oni mu zajednički uzvraćaju čestitke. Sve ide po tradicionalno ustaljenom ritualu, koji je karakterističan za svaku pojedinu sredinu, a često i za pojedinu obitelj. Večeru je valjalo završiti u predviđenom vremenu . Poslije večere, neko vrijeme se sjedi i priča za stolom, a potom se mlađa čeljad obično zaputi prema crkvi na polnoćku, a stariji odlaze na počinak. Vrhunac badnjeg bdjenja jest proslava polnoćke. Upravo s bdjenjem je povezan niz običaja: unošenje drva “badnjaka” koje gori na ognjištu tu noć i kasnije, zatim božićne svijeće, jedne ili tri, redovito povezane trobojnicom. Bdjenje počinje uvečer, kad se obitelj okuplja oko stola, još uvijek s posnim jelima, i unošenjem badnjaka i slame kad – barem u nekim hrvatskim krajevima – domaćin pozdravlja ukućane pozdravom koji naviješta skori Božić “Faljen Isus! Na dobro vam došla badnja večer”! Na taj pozdrav slijedi odgovor: “I s tobom zajedno!” Negdje je pozdrav bogatiji sadržajem: “Faljen vam bio Isus i Marija. Čestita vam Badnjica!” Odgovor glasi: “Čestita ti bila i duša, svitla obraza ko i do sada!” U dijelu Slavonije čestitari na badnje veče ulaze u kuću i govore: “Faljen Isus! Čestita vam badnja večer i Adam i Eva”, a odgovara se: “I vi živi i zdravi bili!” Uz donošenje panja badnjaka običaj je unositi i slamu; negdje tu slamu ne prostiru samo po tlu već je stavljaju i na stol pod stolnjak, a zatim slijedi večera s osobito biranim jelima. Badnjak u gradu, sačuvao je tek dijelić seoskih tradicija, ali slavi se uz božićno drvce, uz kućne jaslice, uz pjevanje ili slušanje božićnih pjesama i uz posebno pripravljenu večeru. Najvažnije jest: bdjenje u iščekivanju polnoćke. Sudjelovanje na polnoćki smatraju važnim i oni koji ne odlaze redovito nedjeljama na misu. Takvo božićno slavljenje badnje večeri toliko je općenito kod svih hrvatskih katolika da ukazuje opću svijest o nepobitnosti i privlačivosti otajstva Božića. Ono je drago i onim ljudskim dušama koje svoje kršćanstvo nisu razvile do pune zrelosti. Božić i njih dosiže, a božićno čestitanje je izraz da prihvaćaju kršćansku poruku o miru, ako i zastaju pred porukama o Bogu i čovjeku.

Lidija Paris o vjeri i nevjeri, o svijetu u kakvom želimo živjeti


Lidija Paris: Je li vjera (doista baš samo) privatna stvar?

E-mailIspisPDF
Kakva je danas dinamika na djelu? Komunizam, koji je religiju bio izbacio iz javnoga prostora, bio je jasno definiran agresivan blok gdje se znalo s kim se ima posla. Tada smo se blokovski svrstavali uz „našu Crkvu“ i vjeru koristili da se suprotstavimo sustavu koji nas je ugnjetavao. Danas je drugačije, danas imamo „soft“ metode koje zdrav razum stavljaju na tešku kušnju. Mislimo da smo se izborili za demokraciju, no živimo li doista u demokraciji?
Demokracija je vladavina većine uz poštivanje prava manjina. Ako se želi ukidati prava većine zato što to nekima iz manjina smeta, je li to još demokracija? Neki manjinski lobiji idu za tim da se – u ime poštivanja manjinskoga mišljenja – nepoželjnim proglasi ono što zastupa većina. Je li to još uvijek demokracija ili smo već u fazi prelaska na neki drugi oblik vladavine? Koji? Tzv. participativna demokracija, u kojoj nevladine udruge i razne interesne skupine svojim lobiranjem na najvišoj razini u međunarodnim strukturama (koje na temelju tzv. „konsenzusa“ utječu na nadnacionalnu legislativu, koja onda „višom silom“ prelazi u nacionalne zakone) predstavlja razgradnju demokracije u klasičnom smislu.
Kako nešto, do čega drži velika većina stanovništva, može biti proglašeno „privatnim“? Pitanje je držimo li se toga nečega, ili nam zapravo odgovara da nam država svojim zakonima omogućuje ono što nam vjera zabranjuje? Ako je tako, budimo spremni na posljedice i nemojmo reći da nismo znali i da u tome nismo sudjelovali. Ako sol obljutavi, čime će se soliti? Ako se grad na gori izgubi u magli, gdje će se ljudi skloniti? Ako se svjetiljka ugasi, kako ćemo naći put? Ako je vjera nešto „privatno“, može li se očekivati da će sljedeći korak biti ukidanje svih vjerskih građevina koje se nalaze na javnom prostoru i tjeranje postojećih religija u katakombe?
Gdje to cipela žulja?
Svaka religija govori o grijehu. Tu cipela žulja. Zašto bi vjerska stajališta bila nešto privatno, a LGBT stajališta nešto javno? Kakva je to dinamika na djelu? Jesmo li mi kao vjernici zakazali ili je na djelu đavolski plan uklanjanja Boga iz javnoga prostora? Ili oboje? U društvu koje se temelji na ljudskim pravima, jedini argument koji još prolazi je: „Ja imam pravo na to“. U situaciji kada starinski zdravorazumski argumenti više ne nailaze na razumijevanje, hoćemo li se morati boriti za svoja vjerska prava vokabularom iskovanim u međunarodnim organizacijama, naime, da i mi „većinci“ imamo ista prava kao i „manjinci“? Da imamo pravo na slobodu vjerskoga izražavanja, da imamo pravo na svoje mišljenje? Ili će svi imati pravo na svoje mišljenje osim religioznih ljudi, pa će svako vjersko uvjerenje biti zabranjeno jer ima svoje moralne kategorije koje su u sukobu s novoiskovanim kategorijama ljudskih prava?
Budući da nijedna velika monoteistička religija na svijetu ne dopušta pobačaj ili homoseksualne odnose, očito treba dokinuti postojeće religije i stvoriti New Age religiju u kojoj nema ni dogmi ni pravila, nego samo traženje vlastite ugode i klanjanje vlastitom sebičnom egu.
U povijesti vidimo uvijek istu šablonu: svoj osobni promašaj (na pr. raspad braka) ili grijeh (na pr. pobačaj) netko želi opravdati, pa se počne boriti da to postane društveno prihvaćeno, a onda ide i dalje: svoj osobni promašaj ili grijeh želi nametnuti kao društvenu normu. U trenutku kada nešto, što je po sebi protunaravno, zakonom biva prihvaćeno kao društvena norma, to postaje normalno. Ono što nije dopušteno u religijama postaje dopušteno državnim zakonima. Zato treba dokinuti religije, da nas ne podsjećaju na naš grijeh. Taj grijeh nije privatna stvar, on mijenja društvo. Ne gledajmo u krivom smjeru. Najveća opasnost za ovaj svijet nije islamski fundamentalizam, što bi mnogi htjeli da vjerujemo. Najveća opasnost za ovaj svijet je nova globalna etika koja sustavno razgrađuje one vrijednosti prema kojima se čovječanstvo mukotrpno uspinjalo tisućljećima.
Mišljenje koje se ne smije imati
Osobe koje se u javnom prostoru usuđuju reći da je homoseksualnost grijeh izložene su javnom linču. To se ne smije reći. Takvo se mišljenje ne smije imati. Zašto uopće zapravo nekoga tko nije vjernik smeta što vjernici govore o grijehu? To ga ne bi trebalo smetati, ako ne vjeruje da postoji grijeh… Ili su to ostatci ostataka nečega što se zove savjest koju se želi po svaku cijenu ušutkati? Među posljednjim tabuima su pedofilija i incest. Kako su stvari krenule, doći će dan kada će se netko vrlo argumentirano izboriti i za to, pozivajući se na starogrčke običaje ili životinjski svijet… U nekim nevladinim organizacijama prava životinja uzdižu se na razinu ljudskih prava, pa ćemo možda jednoga dana početi uzimati i životinje za primjer, a budući da kod njih postoji incest, zašto ne i kod ljudi? Namjerno pretjerujem, no ono što se u prijašnjim naraštajima smatralo nemogućim danas je uvriježena praksa, zato, budimo budni!
Nastupa li novo čovječanstvo koje proizlazi iz spoja čovjeka i tehnologije? Počelo je malim koracima u estetskoj kirurgiji… Danas se u Njemačkoj već i adolescentima, uz suglasnost roditelja, dopušta hormonska terapija s ciljem promjene spola, koja će se nepovratno zaključiti operacijom. Kakvi će to biti muškarci i žene? Ne će biti ni muškarci ni žene! Zahvaća se u sam početak života – preko eliminacije „defektnih“ embrija, do biranja spola djeteta i umjetne oplodnje koja će homoseksualnim parovima omogućiti vlastito potomstvo… Samo je pitanje vremena kada će to ući u zakonodavstvo. U Belgiji danas bilo koja žena bez preporuke liječnika može doći na umjetnu oplodnju, to traje nekoliko minuta i košta 200 €. Francuska razmišlja o ozakonjenju istog, da njihove građanke ne bi morale ići u inozemstvo… To može funkcionirati za žene, no što će reći muški homoseksualni parovi? Kako će oni ostvariti svoje „pravo“ na potomstvo? Uz pomoć zamjenskih majki kojima će plaćati za tu uslugu? Ili idemo još dalje – do prizora iz SF filmova u kojima se ljudska bića proizvode na tekućoj vrpci?
Dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika ukoriti
Vjernici su (velik) dio ovoga društva i imaju pravo su-odlučivati o njegovoj budućnosti. Čujemo da se „Crkvi“ predbacuje da se želi miješati u društvena pitanja… a što bi trebala raditi? Pasivizirati ljude i tješiti ih da će im biti bolje u vječnom životu? To bi neki htjeli, ali ne! Vjernici su suodgovorni za ovo društvo. Mi ne živimo samo za vječnost, mi najprije živimo sada i ovdje, i ovaj je svijet predsoblje vječnosti za koju se pripremamo aktivno. Kada dođemo pred vječni sud, koje će nam se pitanje postaviti? Ne „koliko ste molili“ nego „što ste učinili svojim bližnjima“. Nije riječ samo o čaši vode, tanjuru tople juhe, zimskom kaputu ili pristojnom krevetu, danas su ulozi mnogo veći i sudbonosniji. Ne postoje samo tjelesna, nego i duhovna djela milosrđa, a ona glase: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika ukoriti, žalosna i nevoljna utješiti, uvrjedu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi, za žive i mrtve Boga moliti. Nemojmo filtrirati ta djela milosrđa i zadovoljiti se praštanjem uvrjeda, strpljivim podnošenjem nepravdi, okretanjem drugoga obraza i molitvom. Treba dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika ukoriti! Zato bi neki htjeli da vjera bude privatna stvar, jer ako naši biskupi – a sve više i više i laici – žele savjetovati, poučiti i ukoriti, to nekoga smeta.
Problematični su i mediji. Po naravi posla, oni bi morali izvještavati nepristrano, što je kod nas u pitanjima koja imaju veze s vrijednosnim sustavima postala iznimka a ne pravilo. Napose je problematično što su se novinari pokorili „politički korektnom“ govoru – baš kao u totalitarnim režimima – pa se o nekim stvarima smije i može govoriti, a druge nemaju pravo javnosti ili se o njima govori izrazito kritično, ironično i čak sarkastično, a one koji ih zastupaju izlaže se javnom ismijavanju. U današnjem društvu neki imaju pravo na svoje mišljenje, a neki ne.
Posvuda i stalno se govori o ekonomskoj i financijskoj krizi, ali ne živi čovjek samo od kruha. Ekonomska i financijska kriza su posljedica krize vrijednosti, neposredna posljedica grijeha, ali o tome se ne smije govoriti, jer je grijeh kategorija koja nema pravo javnosti. To je privatna stvar. A kako privatni grijeh utječe na javni život, to vidimo na sudskim procesima našim bivšim političarima. Razglaba se nadugo i naširoko o svemu i svačemu, uvijek oko vruće kaše, umjesto da se bobu kaže bob a popu pop. Ono što nas sve upropaštava je grijeh.
Ne budimo duhovno sebični
Nitko se ne spašava sam. Nije dovoljno baviti se „svojim spasenjem“. Prečesto smo čak i u svojim najljepšim duhovnim težnjama sebični. Sedam glavnih grijeha – oholost, škrtost, bludnost, zavist, lakomost, srditost, lijenost – nisu samo naša privatna stvar, oni djeluju na društvo u kojem živimo. Četiri ćudoredne krjeposti – razboritost, pravednost, jakost, umjerenost – nisu samo naša privatna stvar, one su nužno potrebne našem društvu. Tri bogoslovne krjeposti – vjera, ufanje i ljubav – nisu nešto što se živi samo na nedjeljnoj Misi. Darovi Duha Svetoga – mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost, strah Božji – su hitno potrebni našem društvu. Plodovi Duha Svetoga - ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost – nisu samo obiteljske vrijednosti, nego nešto što cijelo naše društvo treba.
I zato, sretna nam 2013. godina, i razmislimo u kakvom svijetu želimo živjeti i što možemo učiniti da takav i bude!
Na dobro vam došao Božić, sveto Porođenje Isusovo!

Lidija Paris

Tuesday, December 18, 2012

Hodak o 'žrtvama' i 'lovcima', mobiliziranim 'dragovoljcima' , jugonostalgičarima i kroatofobima


Oni koji su odvodili ranjenike u Vukovaru na Ovčaru danas su saborski zastupnici

Za to vrijeme su oni, koji su svojom hrabrošću zaustavljali JNA i njihove krvoločne rezerviste na putu za Osijek, Vinkovce i Zagreb, danas su bolesni, razočarani i bezvoljni.
 Autor: Zvonimir HodakPhoto: pixsellPonedjeljak, 17 Prosinac 2012 07:43
Mile Dedaković Jastreb sve više postaje paradigma ignorantskog odnosa Hrvatske prema svojim herojima. Zapovjednik Vukovara, koji je skoro tri mjeseca sa 1.500 branitelja odolijevao naletu deset puta moćnijega agresora, danas ovisi o dobroj volji mobiliziranog dragovoljca Freda Matića. Danas su počasne građanke Vukovara Jadranka Kosor i Vesna Škare Ožbolt. Naravno da su one svojim pogledom uništile više tenkova JNA nego Dedaković i njegovi branitelji. Daleko od vukovarskih počasti su ostali i Mile Dedaković i Branko Borković i Nikola Toth kao i njihovi suborci. Dok se u Vukovaru još ratovalo, u Zagrebu je Joža Manolić osnovao komisiju koja ih je proglasila dezerterima, izdajicama i zamislite “kosovcima”! Kosovci u Manolićevoj komisiji proglasiše Dedakovića i branitelje Vukovara “kosovcima” i što je još gore navukoše na trenutak čak i Tuđmana da povjeruje u tu ogavnu laž. Po dolasku u Zagreb, umjesto odlikovanja, završili su u zatvoru i postadoše moji tragični i tužni klijenti. Jastreba su tjedan dana mlatili u kotlovnici na Lašćini, a Totha je, pri ulasku u sobu u hotelu International, čekao udarac šakom u bradu i lišenje slobode. Kad mi je Jastreb na prvom razgovoru u Remetincu otkopčao košulju izgledao je kao da se ogrnuo zastavom duginih boja. Bio je doslovno išaran masnim modricama. Unatoč svemu ostao je miran i sabran, ali i ogorčen. Umjesto isprike za dobivene batine, uskoro je dobio i dvije optužnice: prvu na Vojnom sudu gdje ga se teretilo za rušenje ustavnog poretka RH, a drugu na Županijskom sudu za utaju 350.000 DM. I tako je Jastreb preko noći, umjesto heroj, postao po Manoliću kriminalac i kontrarevolucionar. Umjesto počasni građanin Vukovara, postao je počasni građanin Remetinca. U oba predmeta bio je pravomoćno oslobođen jer su sve optužbe bile doista čista iskonstruirana laž. Kasnije smo se natezali s Državnim odvjetništvom oko visine odštete za ozljede koje je dobio na Lašćinskoj cesti. Nekima u DORH-u nije bilo jasno, unatoč podebljoj medicinskoj dokumentaciji, zašto tražimo novčanu satisfakciju kad se iz kotlovnice na Lašćinskoj izvukao živ. I Nikola Toth i njegova supruga također su na kraju bili oslobođeni svih optužbi, zapravo insinuacija koje je Manolić i njegova vrla komisija iskonstruirala protiv tih istinskih heroja Vukovara. Nakon nekog vremena novi događaji su zaredali i o svemu što su ovi ljudi proživjeli više nitko nije brinuo. Pojeo vuk magare! Trebali su valjda biti sretni što su uopće sačuvali živu glavu! Jedino je gđa Toth doživjela bar neku malu duševnu satisfakciju kad je Davor Butković bio pravomoćno osuđen za klevete koje je o njoj pisao u novinama. Oni koji su odvodili ranjenike u Vukovaru na Ovčaru danas su saborski zastupnici, a bili su čak i “časni” koalicijski partneri i Sanaderovog i Kosoričinog HDZ-a. Za to vrijeme su oni, koji su svojom hrabrošću zaustavljali JNA i njihove krvoločne rezerviste na putu za Osijek, Vinkovce i Zagreb, danas su bolesni, razočarani i bezvoljni. Zamislite da se do danas 2.000 branitelja ubilo i otišlo na drugi svijet u kojem sigurno nema ovakove nepravde kao što traje ovdje u Hrvatskoj. Ovih me dana nazvalo više novinara s pitanjem tko su bili ljudi koji su mlatili Jastreba? Podsjećam da se jedan od njih svojedobno sam u Večernjaku ispričao Jastrebu punim imenom i prezimenom. Trebalo je samo poći od njega i magla bi se digla. Saznalo bi se odmah tko su bili naručitelji, a tko izvršitelji batinanja Jastreba, tko je obmanuo Tuđmana, a tko sve ove godine sprečava da istina o svoj toj nacionalnoj sramoti ne izađe na vidjelo! Georges Bosague, otac kubizma, jednom je rekao: “Istina postoji, izmišljat se može samo laž!”
Jutarnji je nedavno objavio sretnu i radosnu vijest koja je bacila u trans svekolike Hrvate. Njihov kolumnist sa pet zvjezdica Jurica Pavičić postigao je navodno u Italiji nekakav veliki uspjeh. Ne kaže se baš određeno o kakvom je uspjehu riječ i sliči li on na situaciju kad nam je agencija Standar’d Poors javila da nam je kreditni rejting obično smeće ili je tek Jurica počeo objavljivati svoje vlastito smeće u Jutarnjem. J. Pavičić je književnik, feljtonist, prozaik i jugonostalgičar koji je uvjeren da su u njegovom opusu sve sami biseri. Slažem se! Jurica ima lijepi auto, izborio si je nekretninu u Bolu na Braču i ima visoko mišljenje o svom pisanju. Navodno je uvjeravao neko društvo kako je veliki Dostojevski, pišući svoj roman Idiot, možda čak imao njega kao prototip. Tako se naš Jurica obrušio svom silinom svog antitalenta na najvećeg živućeg hrvatskog književnika Slobodana Novaka. Pavičiću nije jasno kako u Hrvatskoj, pored toliko slobodoumnih genijalnih lijevih pisaca, kao npr.: Jergović, A. Tomić, Dežulović itd., može biti kao najbolji živući hrvatski pisac proglašen neki Slobodan Novak. Pavičić priznaje Novaku, doduše s visoka, da s aspekta dijalektičkog materijalizma nisu loši njegovi romani “Miris, zlato i tamjan”, “Izgubljeni zavičaj” kao i neke novele. I nakon tih par riječi odobravanja, nastaje smak svijeta! Zamislite, ne upitavši Pavičića za odobrenje, Novak se drznuo napisati “pregrozni” polemički roman “Pristajanje”. E, zbog tog romana se anacionalni J. Pavičić napokon digao na zadnje noge i počastio starog pisca Slobodana Novaka zbog izraženog hrvatstva takvim epitetima kojih se ne bi postidio ni zadnji uličar. Tako, između ostaloga, Jurica kaže: “Nije ugodan osjećaj gledati svoga pisca, pisca svoje najintimnije kulture, kako se pretvorio u kretena…” !!! Jurica nam odmah potom objašnjava zašto je tako nemilosrdan prema Novaku. Zato jer se Novak javlja i piše u Hrvatskom listu, u pseudopatriotskim portalima gdje po Jurici pokazuje etničku bešćutnost. Pavičić nigdje ne kaže prema kome je to Novak bešćutan, ali on zna na koga misli. Jurica se tu pokazuje čak i sentimentalan kad kaže: “Novak je, poput svakog Dalmatinca njegove generacije, partizan.” Novak je shvatio da je “u drugom svjetskom ratu mjesto čestitih ljudi u partizanima”. Nazdravlje! Lik iz Dostojevskog romana ne kaže koliko je tih “poštenih Dalmatinaca” bilo u redovima četnika za vrijeme rata, a vratilo se iz rata kao partizani. Na Širokom brijegu i u Gospiću najviše su pokolja nakon rata napravile dalmatinske brigade. Kad je u Gospić nakon 8. svibnja 1945.g., bila ušla jedna dalmatinska brigada, donesena je bila odluka, uz supotpis Jakova Blaževića, da se strijeljaju svi muškarci od 16-65 godina. Jakova Blaževića i pripadnike brigade spriječio je u izvršenju tog zločina izvjesni srpski pukovnik Dakić zaprijetivši da će silom oružja spriječiti pokolj.
Nisam psiholog, ali mi je sasvim jasno zašto se jedan jugofil tako grubo okomio na starog, poštenog i uglednog hrvatskog pisca. Riječ je o poznatom hrvatskom jalu! Dok je Novak rasni pisac koji stvara djela koja će ga sigurno nadživjeti i koja obogaćuju hrvatsku kulturu, Jurica Pavičić je tek sitno piskaralo, puno ogorčenja na sve one koji su mu srušili dragu Jugu. S pamfletićima poput ovog o Novaku sigurno nikada neće uspjeti ući ni u dvorište kuće hrvatske kulture. Jal ga toliko razdire da u svom pamfletiću stalno uspoređuje sebe i Novaka. Tako kaže: “Sudjelovao je (Novak op.aut.) u oslobodilačkom ratu kao i ja…” Ako je naš jugofil bio u Domovinskom ratu, onda je sigurno tamo i pucao. Vjerojatno je pucao po šavovima uviđajući kako odlazi k vragu sve što je činilo njegov svijet – bratstvo i jedinstvo i jugosocijalizam.
I napokon, dobro se sjećam srcedrapateljnog članka o Đuri Viloviću i njegovoj tragičnoj sudbini. Vilović je bio orijunaš koji je otišao u četnike te je kraj rata dočekao u četničkom štabu u selu Ba kao bliski suradnik Draže Mihajlovića. Po tome je postao dragi pisac M. Jergoviću i još nekim ljevičarima. Tragična sudbina Vilovića sastojala se u tome što je umro negdje u krevetu u nekom međimurskom mjestu za razliku od onih koji su stradali poslije rata u Gospiću i na Širokom brijegu. Taj “prekrasni” članak o Viloviću napisao je – pogodite tko? Jurica Pavičić pun divljenja prema Vilovićevim picukarama.
Međutim, zna naš Jurica onu mudru srpsku: “Pametan čovjek ide u četnike, a vraća se iz partizana!” No, Đuro Vilović nije bio pametan jer je do kraja ostao uz Dražu, žrtvujući pri tome i vlastitog sina. Za tu lojalnost je bio i nagrađen tako što mu je bilo dopušteno umrijeti prirodnom smrću.
Hugo Chavez imenovao je vozača autobusa svojim nasljednikom. Njegov mentalni i karakterni blizanac Stipe Mesić i danas premudro zaključuje kako je predsjednik RH u doba obrane Hrvatske mogao biti svaki vozač tramvaja. O zagrebačkom ZET-u dosta znam jer sam se, zahvaljujući tome što je u njemu radila moja majka, uspio školovati. I kako to voli reći Nikica Valentić “odgovorno tvrdim” da bi Stipe Mesić prije uspio kao centar u MBA ligi nego kao predsjednik RH u doba rata u Hrvatskoj. Zadivljujuća je njegova mržnja prema Tuđmanu. Ona je upravo proporcionalna Tuđmanovoj veličini i sposobnostima. Što se može, kad svatko najviše mrzi kod drugoga ono što mu samome nedostaje!
Pišući prošli puta o Davidu Harlandu i njegovim plitkim opservacijama o “prelijepom gradu Mostaru” kojeg su Hrvati neselektivno napadali, ustvrdio sam da je Mostar uvijek bio većinski hrvatski grad. Javio mi se jedan čitatelj iz Pule tvrdeći da nisam u pravu jer je odnos Hrvata i Bošnjaka u Mostaru uvijek bio 50-50%. Evo kako je danas situacija: lord Paddy Ashdown, koji se proslavio izmišljenom Tuđmanovom salvetom, nametnuo je kao Visoki predstavnik BiH Mostaru 6 izbornih jedinica (3 hrvatske o 3 bošnjačke). To u praksi znači da većinsko hrvatsko područje Jugozapad u koje je upisano 29.000 birača bira isti broj vijećnika u gradsko vijeće kao i većinsko bošnjačko područje jugoistok gdje je upisano 7.000 birača. To znači da jedan bošnjački glas vrijedi kao četiri hrvatska. Pa što? Rekli bi kolumnisti Jutarnjeg. Možda je taj Bošnjak pametniji i brži od četiri kržljava ustašoidna Hrvata.
Vladimir Šeks je uspio zaskočit Antu Gotovunu na Mirogoju povodom 13. obljetnice smrti Franje Tuđmana. Tiho, nenametljivo i nadasve iskreno napokon mu je odao tajnu tko je smislio legendarnu rečenicu ”locirati,identificirati,uhititi I transferirati”. I sam Gotovina se iznenadio kad je doznao da je autor te mudrosti bio Mladen Shwartz. I tako se Šeki napokon olakšao. Englezi kažu ”WC nije daleko ako kreneš na vrijeme”. 
Z. Hodak, dnevno.hr

Monday, December 17, 2012

Vinkovi putopisi

Maglovito popodne obljubljeno nostalgijom. Buško jezero pozdravlja stidljivo i namiguje novim osmijehom od nepreglednog lanca svježih kišnih lokava. Kiša pere stakla i prisiljava me da se još više usmjerim, da se vratim iz maglovite mašte na cestu. Prijelaz preko prijevoja, kroz maglu se nazire širina Duvanjskog polja, obrisi malenih njiva se, kao nevidljive bore na licu, nameću kao bore sjećanja na nekadašnje dane, preskakanja i putovanja. Olinjale snježne krpe na rubu ceste ružno zjape ispranim ledenim zubima i pokazuju da svaka duvanjska romantika ima neke veze sa slikama u glavi, a realnost je samo okvir kojemu mi pridajemo onu važnost koju ona nema ni za koga drugoga osim za nas.

 
Pitam se što je to tajanstveno u tom vječitom prijelazu perivoja? Koja je to magična snaga prvog pogleda na Duvanjsko polje? Zašto svaki put taj prvi susret liči prvom pogledu ljepotice u koju smo se zaljubili? Što je to tako erotično u antierotičnoj okolini? Možda sjećanja na djetinjstvo, na slobodu skučenu svim mogućim okvirima, na misli izvan svakog pritiska, na prostranstva u kojima nema ništa osim šture ljepote pojedinog grma i mirisa svake biljke. 
Prijelaz preko perivoja, putovanje Buškim obalama i silazak prema Duvanjskom polju izaziva sve moguće misli, nevjerojatnu bujicu mašte i prelijepe slike svega što Duvanjsko polje čini jedinstvenim erotičnim užitkom. Bog oduševljenja, Eros, je na Duvanjskom polju sjedinio čežnju, ljubav, oporost, nježnost, snagu i malaksalost. Misli nezaustavljive prodiru tamo gdje nikada ne uspiju u svakodnevnici stalne jurnjave. Tek kod prelaska misli se vrate svojem koritu. 
U glavi najljepše slike najljepših pogleda. Nezaustavljivo nadire osjećaj blagosti i želja da zagrlim ono što je negrljivo, da obuhvatim neobuhvatljivo, da dirnem nedirljivo, da mislim nemišljivo, da poljubim neljubljivo. 
Dobro došli u Tomsilavgrad, neopojno vino ljubavi i želje, opojne misli na najljepše ljubavi i najdivnije osjećaje.

(VV)

Saturday, December 15, 2012

Desnica napravila Pomak samo u Rijeci


U Rijeci potpisan koalicijski sporazum za predstojeće lokalne izbore
U Rijeci je u četvrtak 13. prosinac 2012. godine u 13,00 sati potisan  koalicijski sporazum za predstojeće lokalne izbore za Primorsko-Goransku županiju.
Potpisnici sporazuma su, Hrvatska stranka prava – HSP, Akcija za bolju Hrvatsku – ABH, Hrvatska čista stranka prava – HČSP, Savez za promjene – SP, Volim Hrvatsku – VH
Naziv kolaicije je Zajedno Hrvatska. Koalicija je proizišla iz koordinacije domoljubnih organizacija, u kojoj su osim navedenih političkih stranaka i udruge: Udruga hrvatski domobran, udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata grada Rijeke, udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca i udruga Bojovnik. Također će se vrlo brzo priključiti i podružnica udruge Croatorum.
U koaliciju su dobro došle sve domoljubne političke opcije koje dosadašnjim djelovanjem nisu sudjelovale u pljački i izdaji hrvatskog naroda i Hrvatske.
Koalicija Zajedno Hrvatska će nakon lokalnih izbora postati treća politička snaga u Primorsko-Goranskoj županiji. Na osnovu toga namjerava zaustaviti uništavanje gospodarstva županije, te grad Rijeku i županiju vratiti na značajnu ekonomsku poziciju u zemlji. Iz tog razloga najprije je stvorena šira koordinacija kako bi se za buduće djelovanje dobila podrška šireg kruga žitelja županije.
Predsjednici podružnica, potpisnici kolaicijskog sporazuma (s lijeva na desno), Zvonko Čapko-VH, Vladimir Mišković-ABH, Dean Girotto-HSP, Ive Andrijević-HČSP(uz), Marin Škibola-SP

Advent je vrijeme darivanja


Moja dva kruha u Isusovim rukama

Pozivamo sve dobre ljude da trajnim nalogom na svoj tekući račun, s minimalnih 15 kn mjesečno (tj. iznosom kojeg bi potrošili na kupovinu dva kruha) budu stalni dobrotvori sadašnjih i budućih djela milosrđa udruge Zdenac.
Kako do trajnog naloga?
1. otiđite u svoju banku
2. zatražite od službenice/ka otvaranje trajnog naloga u korist udruge Zdenac
3. dogovorite iznos, datum prijenosa i trajanje naloga
Nalog za plaćanje:
Primatelj: Udruga Zdenac, Ante Petravića 1, 21000 Split
Broj računa primatelja: 2330003-1100166170
Poziv na broj odobrenja: 70
Opis plaćanja: Dva kruha mjesečno
Program pomaganja "Moja dva kruha u Isusovim rukama" temelji se na Isusovu čudesnom umnažanju pet kruhva i dvije ribice za pet tisuća ljudi. U mnoštvu, nitko od prisutnih nije imao novaca za hranu, samo je jedan dječak imao pet ječmenih kruhova i dvije ribice. Dječak je velikodušno predao svoju hranu Isusu. Isus je uzeo kruhove, zahvalio Bogu i dao ih gladnom narodu. Tako je napravio i s ribicama. Nakon što su se svi nasitili, apostoli su skupili ostatke i napunili dvanaest košarica pa je bilo više kruha na kraju nego na početku.
Zdenac Milosrđa dovodi tebe i tvoju obitelj, prijatelje te poznanike da svoja "dva kruha" staviš na Isusove dlanove. On ih pretvara:
  • u hranu gladnima
  • u odjeću golima
  • u lijekove bolesnima
  • u zaštitu osamljenim starcima
  • u knjige i škole neukima
  • u uzdržavane volontera u misijama
  • u "majke" siročadi
  • u odgoj djece i mladih za solidarnost
  • u pomoć siromašnim obiteljima
  • u pomoć stradalima od potresa. poplava, požara...
Tisuće ljudi živi bolje jer je Isus tvoja dva kruha umnožio kako bi zadovoljio njihove životne potrebe. Tvoj dar je postao vječan na ovom svijetu, a tvoje ime je upisano "krušnim" slovima u Knjigu Života. U tajništvu Zdenca uvijek možeš provjeriti kome su dana tvoja dva kruha, u koju svrhu su potrošena, a jednom godišnje dobit ćeš izvješće o rezultatima svog darivanja.

Wednesday, December 12, 2012

Ostavština Stipe Mesića



Ostavština Stipe Mesića
Datum objave: 12. prosinca, 2012.
Hrvatska ima nevolju da je, za razliku od država koje drže do sebe, sama najviše upregnuta u blaćenje same sebe, što je proces protiv Markača, Gotovine i Čermaka najbolje pokazao. Unatoč herojskim naporima službene politike, dijela medija i nevladinih udruga, srećom, nisu uspjeli, za sada, napakirati Gotovini i suborcima, to jest Hrvatskoj kao tvorevini nastaloj na zločinu. U tom autodestruktivnom stilu već godinama se govori o objavi registra branitelja kao presudnom pitanju, dočim o mogućem istom takvom popisu aboliranih četnika koji su napadali Hrvatsku ni riječi, kao ni o objavi registra partizanskih penzionera kojih je, gotovo sedamdeset godina nakon završetka 2. svjetskog rata, čak približno 40 tisuća. Među njima je zasigurno i onih koji su nakon rata sudjelovali u masovnim egzekucijama civila i vojnika, te organiziranju kolektivnih ljetovanja na Golom otoku.
Novi Balkanski poredak
I dok službena vlast trubi o procesuiranju hrvatskih zločina tijekom Domovinskog rata, istovremeno dokidaju Ured za obilježavanje grobišta i žrtava komunističkog režima stavljajući ga pod nadzor bivšeg udbaša pukovnika Grujića. Zločin je zločin stoji samo na papiru, jer jedni se zataškavaju, a drugi napuhuju do nebesa. Tzv. suočavanje s prošlošću pokazuje se kao selektivna ideološka haranga protiv najvažnijih simbola nastanka suvremene hrvatske države, gotovo identična matrici koju je odavno u Beogradu inaugurirao KOS i Savo Štrbac. Glavne teze mnogih nevladinih udruga o naravi Domovinskog rata i teze Save Štrbca identične su. U tom kontekstu je i stalno preispitivanje, zapravo sudski proces, “Tuđmanove ostavštine” u povodu obljetnica njegove smrti. Nije problem preispitivanje bilo čije ostavštine, kao što nije problem ukazivanja na zločine bilo čije strane, problem je kada se to ne radi poradi žrtava i istine nego poradi politike “novog Balkanskog poretka”, pri čemu su žrtve i istina sasvim sekundarni. Ako je Štrbac u toj priči zadužen za istinu o Domovinskom ratu, čini se da je posao oko istine o prvom hrvatskom predsjedniku povjeren Stjepanu Mesiću. Nakon što se desetak dana oporavljao od oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, Mesić se vratio u svom stilu. Najprije je postrojio Josipovića što je primio u uniformama generale koje je umirovio, da bi nakon toga na jednoj srpskoj televiziji nastavio risanje lika i djela Franje Tuđmana bojama izmiješanim od vlastite taštine i morbidne mržnje. Tuđman je bio loš, loš je i Josipović, jedino sam ja, Stjepan Mesić, divan i krasan!
Gdje su završili čekovi?
Budući da je ovo premalen prostor da bismo se temeljitije bavili likom i djelom Stipe Mesića, postavimo samo tri pitanja vezana uz njegovu ostavštinu: 1. Kako to da je Miloševićeva obrana prije hrvatske Vlade vidjela transkripte iz Ureda predsjednika koji su korišteni protiv Gotovine i suboraca? Postoji utemeljena sumnja da je Mesić to učinio protuzakonito, bez obzira na to što je taj čin naknadno legaliziran. 2. Gdje su završili čekovi, novac iz dijaspore, koje je nakon ustašovanja u Australiji Stipe Mesić, prema svjedočanstvu Ine Vukić, strpao u svoj džep? Može li se tu, kao kod Sanadera, govoriti o ratnom profiterstvu? 3. Tko je taj misteriozni džoker koji mu je posudio dva milijuna kuna za kupnju stanova, a o kojem još ne znamo ništa, unatoč Dimnikovim nejasnim izjavama? Valjda će i Mesićeva ostavština pred nadležnim tijelima konačno doći na red.

"Krug za trg" piše pismo rektoru


           

Predmet: Adresa Sveučilišta u Zagrebu, ubijeni studenti

Poštovani gospodine prof. dr. sc. Bjelišu,

Članovi Kruga za trg danas su simbolički položili  stotinu bijelih ruža  uz ogradu Sveučilišta, sjećajući se studenata koje su Titovi partizani ubili na Križnom putu ili onih koje su komunističke vlasti umorile u kaznionicama tijekom trajanja Jugoslavije. Uz svaku ružu pričvršćeni su podaci o studentu. Vladimir Hećimović (25) iz Zagreba bio je apsolvent medicine, a ubili su ga u Mariboru dok je bio uz ranjenike, Josip Lovrić (21) iz Vukovara bio je student agronomije, a ubili su ga, skupa s bratom blizancem, na nepoznatom mjestu,  Franjo Magdić (22) iz Ogulina bio je student šumarstva, za grob mu se ne zna. 

S tužnom lakoćom bilo je moguće  rekonstruirati sudbine nekoliko stotina studenata i studentica, a riječ je o vremenu kada je na Sveučilištu u Zagrebu, tada jedinom sveučilištu na hrvatskim prostorima, studiralo tek nekoliko tisuća studenata. Poznato je da su akademske godine 1939./1940. bila upisana 6 322 studenta, a, primjerice, 1943./1944. bila su 4 493 studenta. Vjerujemo da su jugoslavenske komunističke vlasti ubile tisuću hrvatskih studenata! A koliko ih je tijekom kasnijih godina zatvarano te na grozne načine mučeno!

Molimo Vas, pa i premda su naša ranija pisma u istom predmetu ostajala bez odgovora, da  Sveučilište sa svoje strane pokrene postupak za promjena imena Trga maršala Tita, na kojem je sjedište Sveučilišta. Šutnja je gorki teret na uspomeni ubijenih mladih ljudi - studenata i drugih. Prihvaćanje adrese s imenom diktatora prešutno je legitimiranje nasilja (i ubijanja studenata!) te današnjim studentima poručuje da je diktatura prihvatljivi oblik državnog života. Korak bi bio u skladu sa željom mnogih sveučilišnih profesora. Njih gotovo dvije stotine je u listopadu prošle godine supotpisalo jedan u nizu zahtjeva Kruga za trg. Potpis su dali i svi profesori  koji su bili rektori Sveučilišta od osamostaljenja Hrvatske.

Puno i s poštovanjem Vas pozdravljam,
                             Maja Runje, koordinatorica Građanske inicijative Krug za trg

Tuesday, December 11, 2012

Kako će udbaš istraživati zločine UDBE?


Je li Sljeme velika grobnica i kakve sve zločine skriva 30 cm ispod zemlje

Andrija Hebrang kaže da je u nekoliko mjeseci Ured za istraživanje komunističkih zločina obradio 30 lokacija. Objavio prve rezultate i potom je ukinut.

PovećajJe li Sljeme velika grobnica i kakve sve zločine skriva 30 cm ispod zemlje
Grobnica s desetak žrtava nedaleko od Sljemenske ceste
Foto: Borna Filić/Pixsell
VEZANI ČLANCI
Jedva pet kilometara od Trga bana Jelačića i jedva 35 centimetara ispod zemlje ruka jednog srednjoškolca je prije 67 godina stisnula u ruci križić sa svog lančića, sekundu prije nego što mu je neki lik s Josipovićevom “lijepom partizanskom kapom” ispalio metak u čelo. Uz njega leži već 67 godina 29 njegovih prijatelja, svi “na rubu punoljetnosti”, kako kaže sudski vještak čudeći se njihovim neobično zdravim zubima. Jedva pet kilometara od centra Zagreba i 35 centimetara ispod zemlje tu je i par kopči od remena, poneka tabakera, samo jedne jedine vojničke čizme, svi u plavim uniformama i baš svi ruku vezanih čeličnom žicom. Na vrhu grobnice veća je količina čahura koja jasno govori da se radilo o egzekuciji jer u tijelima su njihova puščana zrna. Po prvim procjenama, radi se o pitomcima dočasničke škole ili kadetima zrakoplovne škole, mladost na rubu punoljetnosti, kako u izvješću Ureda za istraživanje komunističkih zločina navodi vještak sudske medicine.
Jedva koji kilometar od te lokacije u Gračanima, na istim obroncima Medvednice nekada se nalazilo lječilište za plućne bolesti Brestovac. U Drugom svjetskom ratu bilo je to lječilište NDH, a danas se dvoji je li tamo bilo 170 ili 210 pacijenata i članova osoblja bolnice. Svi su, naime, “nestali” nakon što su jedinice jugoslavenske vojske preuzele tu bolnicu. U sljedećem ratu to će napraviti na Ovčari! I tu su 67 godina kasnije stigli djelatnici ureda za istraživanje komunističkih zločina i pronašli “posmrtne ostatke koji odgovaraju broju od 36 ljudi”, a iskazi mještana i brojne druge indicije sugeriraju da se radi o dijelu pacijenata i osoblja plućne bolnice Brestovac. Ako se ne varam, ni jedan medij osim Večernjeg lista nije detaljnije objavio te strahote. Mediji se danima zgražavaju nad raskomadanim tijelom nađenim u Splitu, tjednima smo pratili detektivske medijske analize čije je tijelo prošle godine nađeno u Jarunu, ali gotovo suučesnička nezainteresiranost lišena minimalnog pijeteta vlada za momkom koji na 35 centimetara ispod zemlje kojom koračate svake nedjelje kad idete na Sljeme, drži svoj križić u ruci, kao što se gotovo suučesnička medijska i politička šutnja proteže i na 29 njegovih prijatelja. “Mladosti na rubu punoljetnosti”, kako im dob precizira vještak. Svi do jednoga dobili su metak u čelo, negdje između 13. i 15. svibnja 1945., kako stoji u nalazu Ureda kojem prijeti ukidanje.
Ta medijska šutnja koja 67 godina kasnije djeluje kao pljesak, proteže se i na “posmrtne ostatke koji odgovaraju broju 36 osoba” jer baš nikoga da istraži gdje su tijela ostalih bolesnika i liječnika iz te svirepe priče, baš nikoga da Dnevnik, Vijesti ili prvu stranicu novina posveti onom likvidiranom dječaku s križićem u ruci, baš nikoga da pokaže prezir prema životinji koja je srednjoškolcima pucala u glavu! “Onaj tko tuđu djecu ubija – nema djece, onaj tko tuđe majke ucviljuje – nema majke, onaj tko tuđe domove ruši – nema doma!”, grmio je 1991. u slavnom govoru Vlado Gotovac generalima JNA, no ne proteže li se taj govor kao kletva na sve one antifašiste koji su na35 centimetara ispod zemlje zakopali 30 mladića “na rubu punoljetnosti”? Jer to je ista vojska, s istim “lijepim kapama na glavi”! S kojim ljudskim i profesionalnim pravom mediji šute o zvijerima iz Gračana? I ne samo mediji! Nisam čuo jedne riječi o toj temi ni od HDZ-a! Čak i kad Uredu prijeti ukidanje! Kakvu vjerodostojnost ima ona HDZ-ova predstava o potrebi istraživanja komunističkih zločina kad jednu jedinu press konferenciju nisu posvetili ukidanju Ureda? Nisam čuo ni jedne stranke da je ozbiljno progovorila o otkriću tih strahota i paralelnoj ambiciji vlasti da ukine Ured. U tjednu u kojem su obznanjene te strahote inače vrlo angažirani zastupnik u Saboru gospodin Vukšić rezolutno pita Vladu: “Ostvaruju li svinje na hrvatskim farmama pravo na dnevnu šetnju?”. To je kapitalno nacionalno pitanje koje zanima laburiste, treću stranku po snazi u zemlji! Pitam neki dan osnivača Ureda, Andriju Hebranga je li moguće da se nakon tih istraživanja Ured ukida? On objašnjava da je u nekoliko mjeseci djelovanja Ured obradio 30 lokacija, a nakon što je objavio podatke o prvim iskapanjima, donesena je odluka o njegovu ukidanju. Operativne poslove Ureda trebao bi preuzeti Ivan Grujić, za kojeg Hebrang pun gorčine pita kako je moguće očekivati da će dugogodišnji dužnosnik UDBE koji je za UDBU radio od 1972., dakle za organizaciju koja je likvidirala, pokapala i sakrivala žrtve na skrivene lokacije, istraživati poslove iste te UDBE?