Iako se vidi da se tzv. desnica trudi nekako okrupniti (HSP-ovi koaliraju... recimo... Zajedno Hrvatska... samo u jednoj županiji) stalno se čini kako se fokusiraju na krive stvari. Dobiva se dojam kako im je više stalo srušiti HDZ nego vladajuću koaliciju, iako bi im trebao biti prioritet obračunati se s komunistima i smisliti načine kako im što brže okončati mandat. Očito vlada strah da bi im HDZ mogao oduzeti tzv. desne glasove (koji god to bili i što god to značilo), i to im se ne može zamjeriti. Ono što im se može zamjeriti jest što su dosad čini s tim desnim glasovima. Ništa. A najgore je što žele nastaviti s tim ništa. Nema nikakvog političkog pragmatizma, nema vizija ili volje za osvajanjem vlasti, već samo autistično očuvanje domoljubne djevičanske čistoće. Svjedočimo posljednjih mjeseci kako na desnici jako preferiraju članke iz udbaških medija, poput Yutarnjeg, samo zato što napadaju Karamarka. Kad pljuju po svemu što je hrvatsko i sveto, onda su protuhrvatski, a kada napadaju HDZ, onda su vjerodostojni. To samo pokazuje da desnica još uvijek nije nadrasla svoju infantilnost koju je toliko zorno demonstrirala na posljednjim izborima. HDZ-u se stalno spočitava kako je pljačkaška stranka, a Karamarko je UDBA-in igrač i Mesićev čovjek. Krenimo od toga da je sve od toga istina. Sad ja pitam: je li to razlog da se s HDZ-om koalira ili ne koalira? Na desnici, koja želi očuvati djevičansku čistoću (koju je odavno izgubila, ako ništa drugo, onda svojom glupošću) rekli bi da je to razlog da se NE koalira. No jedan podjednako pošten, ali i mudar i pragmatičan političar rekao bi da je to razlog ZA. Zašto? Jer će mudar političar lako predvidjeti kako nakon katastrofe zvane Kukuriku gotovo sigurno slijedi povratak HDZ-a. I znajući da će HDZ doći na vlast, da neće moći poduzeti mnogo u vezi toga, te znajući da se HDZ nije promijenio, već samo "ušminkao", odlučit će ući u koaliciju s HDZ-om. HDZ bi to prihvatio kako bi nabildao svoj novi "desni" imidž, a desni političar/stranka/koalicija dobili bi priliku ući u Sabor, i što je još važnije, u vladu. Desna stranka koja bi ušla u koaliciju s HDZ-om dobila bi više glasova nego da je išla sama - i tu je ključ čitave priče! Što više stranaka uđe u koaliciju s HDZ-om, to će manje manevarskog prostora za samovolju imati HDZ. Moći će gurati zakone i odluke koje HDZ nikada ne bi da samostalno vlada. Ako hoćete, imat će poziciju s koje mogu ucjenjivati. To bi učinio političar koji je i domoljuban i pragmatičan. No s desnice se slijeva silno domoljublje, ali ne i metode kako to domoljublje pretočiti u nešto konkretno. Dapače, ulaže se silan trud kako si ne bi uprljali svoje fine ručice. Oni bi radije da HDZ preuzme što više moći, tako da se iz svojih malo vjerojatnih, ali svakako oporbenih saborskih fotelja mogu funjiti i hvaliti se kako su čitavo vrijeme bili u pravu s HDZ-om. No biti u pravu nije političko djelovanje - nešto što ti domoljubni političari nikako da shvate. S druge strane, neokomunisti složno sklapaju koalicije, iako jedni druge ne mogu smisliti (što možemo lijepo vidjeti na aktualnoj vladajućoj koaliciji). Stoga, izbor nije baš širok: ili koalirajte s HDZ-om i oduzmite mu što više mogućnosti da dominira hrvatskom politikom ili ostanite u pravu, čistih ruku i - bez ikakva politička utjecaja. Inače, sa svakim danom dok oni razmišljaju i premišljaju novi ljudi ostaju bez posla, hrane, krova nad glavom, budućnosti.
Aleksandar Kostjuk, komentra u FB grupi POMAK, 26. 12. '12.
Badnjakom se naziva dan uoči Božića, a ime mu dolazi od riječi “bdjeti”, jer se na Badnju večer bdije pobožno čekajući Kristovo rođenje. Kako se u badnjoj se noći bdije razumljiva je uloga koju ima svjetlo. Neizostavne su još iz davnina uobičajene božićne svijeće, a skoro u pravilu je kod svih Hrvata posebno za ovu priliku napravljena svijeća – svijeća voštanica. Badnji dan ili Badnjak je bogat božićnim običajima i folklornim sadržajima. Na Badnjak se u našim ruralnim hrvatskim krajevima ženska čeljad rano ustaje da na vrijeme, do zvuka večernjih zvona uspije sve u kući i oko kuće počistiti i pripremiti obilje svakojake hrane i to nemrsne za badnju večer i mrsne za sutrašnji Božić. Naime, na Badnjak nema objeda, jer se posti do večeri, a jede se samo navečer, ali i tada samo nemrsnu hranu. Večera na Badnjak je posna, a izbor jela i pića osobit. Posebno priređena jela obilježena su kršćanskim simbolima, a blagovanje je pak isprepleteno božićnim nazdravicama i običajima koji su usmjereni društvenom i gospodarskom dobru članova obitelji. Glavno jelo je u pravilu bakalar, ili u nedostatku bakalara, neka druga vrsta ribe. U nekim krajevima se u kući peku dva različito ukrašena kruha; jedan za Badnjak, a drugi za Božić. U drugim krajevima se peče samo jedan kruh koji na stolu treba biti od Badnjaka do Sveta tri kralja, a ovisno o pojedinim krajevima naziva se: česnica, litanja, božić, krsnica, križica i dr. što je veći tim bolje, jer je to znak obilja u idućoj godini. U južnim krajevima se frigaju uštipci ili pršurate. Muška čeljad treba na Badnjak temeljito srediti i obilno nahraniti blago, jer i ono treba osjetiti radost božićnih blagdana. Osim toga, na njima je da nabave sve namirnice te da donesu i iscijepaju dovoljna drva za naredne dane. Posebna im je dužnost da kući donesu “badnjak”, kako se, ovisno o pojedinim krajevima, zove debeli panj ili klada koji se stavlja na ognjište, ili dugačka zelena grana koja se prislanja uz zid kuće u blizini ulaznih vrata. Svi poslovi trebaju biti posvršavani do večernje Zdrave Marije (večernjeg zvona), nakon koje domaćin objavljuje početak večere. U prostoriji u kojoj se blaguje na određeni se način rasprostire slama. Ona slama koja se stavlja pod stolnjak služi za gatanje. Koja žena izvuče dulju slamku imat će dulju kudjelju. Prije nego se započne s večerom, domaćin unosi badnjak (panj) u kuću čestitajući ukućanima, a oni mu zajednički uzvraćaju čestitke. Sve ide po tradicionalno ustaljenom ritualu, koji je karakterističan za svaku pojedinu sredinu, a često i za pojedinu obitelj. Večeru je valjalo završiti u predviđenom vremenu . Poslije večere, neko vrijeme se sjedi i priča za stolom, a potom se mlađa čeljad obično zaputi prema crkvi na polnoćku, a stariji odlaze na počinak. Vrhunac badnjeg bdjenja jest proslava polnoćke. Upravo s bdjenjem je povezan niz običaja: unošenje drva “badnjaka” koje gori na ognjištu tu noć i kasnije, zatim božićne svijeće, jedne ili tri, redovito povezane trobojnicom. Bdjenje počinje uvečer, kad se obitelj okuplja oko stola, još uvijek s posnim jelima, i unošenjem badnjaka i slame kad – barem u nekim hrvatskim krajevima – domaćin pozdravlja ukućane pozdravom koji naviješta skori Božić “Faljen Isus! Na dobro vam došla badnja večer”! Na taj pozdrav slijedi odgovor: “I s tobom zajedno!” Negdje je pozdrav bogatiji sadržajem: “Faljen vam bio Isus i Marija. Čestita vam Badnjica!” Odgovor glasi: “Čestita ti bila i duša, svitla obraza ko i do sada!” U dijelu Slavonije čestitari na badnje veče ulaze u kuću i govore: “Faljen Isus! Čestita vam badnja večer i Adam i Eva”, a odgovara se: “I vi živi i zdravi bili!” Uz donošenje panja badnjaka običaj je unositi i slamu; negdje tu slamu ne prostiru samo po tlu već je stavljaju i na stol pod stolnjak, a zatim slijedi večera s osobito biranim jelima. Badnjak u gradu, sačuvao je tek dijelić seoskih tradicija, ali slavi se uz božićno drvce, uz kućne jaslice, uz pjevanje ili slušanje božićnih pjesama i uz posebno pripravljenu večeru. Najvažnije jest: bdjenje u iščekivanju polnoćke. Sudjelovanje na polnoćki smatraju važnim i oni koji ne odlaze redovito nedjeljama na misu. Takvo božićno slavljenje badnje večeri toliko je općenito kod svih hrvatskih katolika da ukazuje opću svijest o nepobitnosti i privlačivosti otajstva Božića. Ono je drago i onim ljudskim dušama koje svoje kršćanstvo nisu razvile do pune zrelosti. Božić i njih dosiže, a božićno čestitanje je izraz da prihvaćaju kršćansku poruku o miru, ako i zastaju pred porukama o Bogu i čovjeku.
Oni koji su odvodili ranjenike u Vukovaru na Ovčaru danas su saborski zastupnici
Za to vrijeme su oni, koji su svojom hrabrošću zaustavljali JNA i njihove krvoločne rezerviste na putu za Osijek, Vinkovce i Zagreb, danas su bolesni, razočarani i bezvoljni.
| Autor: Zvonimir Hodak | Photo: pixsell | Ponedjeljak, 17 Prosinac 2012 07:43 |
Mile Dedaković Jastreb sve više postaje paradigma ignorantskog odnosa Hrvatske prema svojim herojima. Zapovjednik Vukovara, koji je skoro tri mjeseca sa 1.500 branitelja odolijevao naletu deset puta moćnijega agresora, danas ovisi o dobroj volji mobiliziranog dragovoljca Freda Matića. Danas su počasne građanke Vukovara Jadranka Kosor i Vesna Škare Ožbolt. Naravno da su one svojim pogledom uništile više tenkova JNA nego Dedaković i njegovi branitelji. Daleko od vukovarskih počasti su ostali i Mile Dedaković i Branko Borković i Nikola Toth kao i njihovi suborci. Dok se u Vukovaru još ratovalo, u Zagrebu je Joža Manolić osnovao komisiju koja ih je proglasila dezerterima, izdajicama i zamislite “kosovcima”! Kosovci u Manolićevoj komisiji proglasiše Dedakovića i branitelje Vukovara “kosovcima” i što je još gore navukoše na trenutak čak i Tuđmana da povjeruje u tu ogavnu laž. Po dolasku u Zagreb, umjesto odlikovanja, završili su u zatvoru i postadoše moji tragični i tužni klijenti. Jastreba su tjedan dana mlatili u kotlovnici na Lašćini, a Totha je, pri ulasku u sobu u hotelu International, čekao udarac šakom u bradu i lišenje slobode. Kad mi je Jastreb na prvom razgovoru u Remetincu otkopčao košulju izgledao je kao da se ogrnuo zastavom duginih boja. Bio je doslovno išaran masnim modricama. Unatoč svemu ostao je miran i sabran, ali i ogorčen. Umjesto isprike za dobivene batine, uskoro je dobio i dvije optužnice: prvu na Vojnom sudu gdje ga se teretilo za rušenje ustavnog poretka RH, a drugu na Županijskom sudu za utaju 350.000 DM. I tako je Jastreb preko noći, umjesto heroj, postao po Manoliću kriminalac i kontrarevolucionar. Umjesto počasni građanin Vukovara, postao je počasni građanin Remetinca. U oba predmeta bio je pravomoćno oslobođen jer su sve optužbe bile doista čista iskonstruirana laž. Kasnije smo se natezali s Državnim odvjetništvom oko visine odštete za ozljede koje je dobio na Lašćinskoj cesti. Nekima u DORH-u nije bilo jasno, unatoč podebljoj medicinskoj dokumentaciji, zašto tražimo novčanu satisfakciju kad se iz kotlovnice na Lašćinskoj izvukao živ. I Nikola Toth i njegova supruga također su na kraju bili oslobođeni svih optužbi, zapravo insinuacija koje je Manolić i njegova vrla komisija iskonstruirala protiv tih istinskih heroja Vukovara. Nakon nekog vremena novi događaji su zaredali i o svemu što su ovi ljudi proživjeli više nitko nije brinuo. Pojeo vuk magare! Trebali su valjda biti sretni što su uopće sačuvali živu glavu! Jedino je gđa Toth doživjela bar neku malu duševnu satisfakciju kad je Davor Butković bio pravomoćno osuđen za klevete koje je o njoj pisao u novinama. Oni koji su odvodili ranjenike u Vukovaru na Ovčaru danas su saborski zastupnici, a bili su čak i “časni” koalicijski partneri i Sanaderovog i Kosoričinog HDZ-a. Za to vrijeme su oni, koji su svojom hrabrošću zaustavljali JNA i njihove krvoločne rezerviste na putu za Osijek, Vinkovce i Zagreb, danas su bolesni, razočarani i bezvoljni. Zamislite da se do danas 2.000 branitelja ubilo i otišlo na drugi svijet u kojem sigurno nema ovakove nepravde kao što traje ovdje u Hrvatskoj. Ovih me dana nazvalo više novinara s pitanjem tko su bili ljudi koji su mlatili Jastreba? Podsjećam da se jedan od njih svojedobno sam u Večernjaku ispričao Jastrebu punim imenom i prezimenom. Trebalo je samo poći od njega i magla bi se digla. Saznalo bi se odmah tko su bili naručitelji, a tko izvršitelji batinanja Jastreba, tko je obmanuo Tuđmana, a tko sve ove godine sprečava da istina o svoj toj nacionalnoj sramoti ne izađe na vidjelo! Georges Bosague, otac kubizma, jednom je rekao: “Istina postoji, izmišljat se može samo laž!”
Jutarnji je nedavno objavio sretnu i radosnu vijest koja je bacila u trans svekolike Hrvate. Njihov kolumnist sa pet zvjezdica Jurica Pavičić postigao je navodno u Italiji nekakav veliki uspjeh. Ne kaže se baš određeno o kakvom je uspjehu riječ i sliči li on na situaciju kad nam je agencija Standar’d Poors javila da nam je kreditni rejting obično smeće ili je tek Jurica počeo objavljivati svoje vlastito smeće u Jutarnjem. J. Pavičić je književnik, feljtonist, prozaik i jugonostalgičar koji je uvjeren da su u njegovom opusu sve sami biseri. Slažem se! Jurica ima lijepi auto, izborio si je nekretninu u Bolu na Braču i ima visoko mišljenje o svom pisanju. Navodno je uvjeravao neko društvo kako je veliki Dostojevski, pišući svoj roman Idiot, možda čak imao njega kao prototip. Tako se naš Jurica obrušio svom silinom svog antitalenta na najvećeg živućeg hrvatskog književnika Slobodana Novaka. Pavičiću nije jasno kako u Hrvatskoj, pored toliko slobodoumnih genijalnih lijevih pisaca, kao npr.: Jergović, A. Tomić, Dežulović itd., može biti kao najbolji živući hrvatski pisac proglašen neki Slobodan Novak. Pavičić priznaje Novaku, doduše s visoka, da s aspekta dijalektičkog materijalizma nisu loši njegovi romani “Miris, zlato i tamjan”, “Izgubljeni zavičaj” kao i neke novele. I nakon tih par riječi odobravanja, nastaje smak svijeta! Zamislite, ne upitavši Pavičića za odobrenje, Novak se drznuo napisati “pregrozni” polemički roman “Pristajanje”. E, zbog tog romana se anacionalni J. Pavičić napokon digao na zadnje noge i počastio starog pisca Slobodana Novaka zbog izraženog hrvatstva takvim epitetima kojih se ne bi postidio ni zadnji uličar. Tako, između ostaloga, Jurica kaže: “Nije ugodan osjećaj gledati svoga pisca, pisca svoje najintimnije kulture, kako se pretvorio u kretena…” !!! Jurica nam odmah potom objašnjava zašto je tako nemilosrdan prema Novaku. Zato jer se Novak javlja i piše u Hrvatskom listu, u pseudopatriotskim portalima gdje po Jurici pokazuje etničku bešćutnost. Pavičić nigdje ne kaže prema kome je to Novak bešćutan, ali on zna na koga misli. Jurica se tu pokazuje čak i sentimentalan kad kaže: “Novak je, poput svakog Dalmatinca njegove generacije, partizan.” Novak je shvatio da je “u drugom svjetskom ratu mjesto čestitih ljudi u partizanima”. Nazdravlje! Lik iz Dostojevskog romana ne kaže koliko je tih “poštenih Dalmatinaca” bilo u redovima četnika za vrijeme rata, a vratilo se iz rata kao partizani. Na Širokom brijegu i u Gospiću najviše su pokolja nakon rata napravile dalmatinske brigade. Kad je u Gospić nakon 8. svibnja 1945.g., bila ušla jedna dalmatinska brigada, donesena je bila odluka, uz supotpis Jakova Blaževića, da se strijeljaju svi muškarci od 16-65 godina. Jakova Blaževića i pripadnike brigade spriječio je u izvršenju tog zločina izvjesni srpski pukovnik Dakić zaprijetivši da će silom oružja spriječiti pokolj.
Nisam psiholog, ali mi je sasvim jasno zašto se jedan jugofil tako grubo okomio na starog, poštenog i uglednog hrvatskog pisca. Riječ je o poznatom hrvatskom jalu! Dok je Novak rasni pisac koji stvara djela koja će ga sigurno nadživjeti i koja obogaćuju hrvatsku kulturu, Jurica Pavičić je tek sitno piskaralo, puno ogorčenja na sve one koji su mu srušili dragu Jugu. S pamfletićima poput ovog o Novaku sigurno nikada neće uspjeti ući ni u dvorište kuće hrvatske kulture. Jal ga toliko razdire da u svom pamfletiću stalno uspoređuje sebe i Novaka. Tako kaže: “Sudjelovao je (Novak op.aut.) u oslobodilačkom ratu kao i ja…” Ako je naš jugofil bio u Domovinskom ratu, onda je sigurno tamo i pucao. Vjerojatno je pucao po šavovima uviđajući kako odlazi k vragu sve što je činilo njegov svijet – bratstvo i jedinstvo i jugosocijalizam.
I napokon, dobro se sjećam srcedrapateljnog članka o Đuri Viloviću i njegovoj tragičnoj sudbini. Vilović je bio orijunaš koji je otišao u četnike te je kraj rata dočekao u četničkom štabu u selu Ba kao bliski suradnik Draže Mihajlovića. Po tome je postao dragi pisac M. Jergoviću i još nekim ljevičarima. Tragična sudbina Vilovića sastojala se u tome što je umro negdje u krevetu u nekom međimurskom mjestu za razliku od onih koji su stradali poslije rata u Gospiću i na Širokom brijegu. Taj “prekrasni” članak o Viloviću napisao je – pogodite tko? Jurica Pavičić pun divljenja prema Vilovićevim picukarama.
Međutim, zna naš Jurica onu mudru srpsku: “Pametan čovjek ide u četnike, a vraća se iz partizana!” No, Đuro Vilović nije bio pametan jer je do kraja ostao uz Dražu, žrtvujući pri tome i vlastitog sina. Za tu lojalnost je bio i nagrađen tako što mu je bilo dopušteno umrijeti prirodnom smrću.
Hugo Chavez imenovao je vozača autobusa svojim nasljednikom. Njegov mentalni i karakterni blizanac Stipe Mesić i danas premudro zaključuje kako je predsjednik RH u doba obrane Hrvatske mogao biti svaki vozač tramvaja. O zagrebačkom ZET-u dosta znam jer sam se, zahvaljujući tome što je u njemu radila moja majka, uspio školovati. I kako to voli reći Nikica Valentić “odgovorno tvrdim” da bi Stipe Mesić prije uspio kao centar u MBA ligi nego kao predsjednik RH u doba rata u Hrvatskoj. Zadivljujuća je njegova mržnja prema Tuđmanu. Ona je upravo proporcionalna Tuđmanovoj veličini i sposobnostima. Što se može, kad svatko najviše mrzi kod drugoga ono što mu samome nedostaje!
Pišući prošli puta o Davidu Harlandu i njegovim plitkim opservacijama o “prelijepom gradu Mostaru” kojeg su Hrvati neselektivno napadali, ustvrdio sam da je Mostar uvijek bio većinski hrvatski grad. Javio mi se jedan čitatelj iz Pule tvrdeći da nisam u pravu jer je odnos Hrvata i Bošnjaka u Mostaru uvijek bio 50-50%. Evo kako je danas situacija: lord Paddy Ashdown, koji se proslavio izmišljenom Tuđmanovom salvetom, nametnuo je kao Visoki predstavnik BiH Mostaru 6 izbornih jedinica (3 hrvatske o 3 bošnjačke). To u praksi znači da većinsko hrvatsko područje Jugozapad u koje je upisano 29.000 birača bira isti broj vijećnika u gradsko vijeće kao i većinsko bošnjačko područje jugoistok gdje je upisano 7.000 birača. To znači da jedan bošnjački glas vrijedi kao četiri hrvatska. Pa što? Rekli bi kolumnisti Jutarnjeg. Možda je taj Bošnjak pametniji i brži od četiri kržljava ustašoidna Hrvata.
Vladimir Šeks je uspio zaskočit Antu Gotovunu na Mirogoju povodom 13. obljetnice smrti Franje Tuđmana. Tiho, nenametljivo i nadasve iskreno napokon mu je odao tajnu tko je smislio legendarnu rečenicu ”locirati,identificirati,uhititi I transferirati”. I sam Gotovina se iznenadio kad je doznao da je autor te mudrosti bio Mladen Shwartz. I tako se Šeki napokon olakšao. Englezi kažu ”WC nije daleko ako kreneš na vrijeme”.
Z. Hodak, dnevno.hr
