Hommage za profesora Ratzingera

U ljeto godine 1977. sam imao prigodu sudjelovati na duhovnim vježbama u jednom malom njemačkom gradiću. Bio sam srednjoškolac željan znanja izvan tadašnjeg sustava komunističkih vrijednosti i zahvatila me sreća da nam je gost u samostanu Misionara predragocjene Krvi bio tadašnji professor dr. Ratzinger. Mislim da je već bio kardinal. Držao je predavanje o važnosti racionalnoga i vjeri kao osnovnoj odrednici misaonog bića. Nakon predavanja je slijedila otvorena rasprava u šetnji samostanskim vrtom. Spustio se na razinu našeg srednjoškolskog umišljaja o vlastitoj neograničenosti i dopustio da se okušamo s jednim od najvećih našega vremena. Nisam ni znao tko je taj professor kojega su u uvodnom govoru toliko nahvalili da mu je bilo neugodno.
U sjećanju mi je ostao njegov blagi, ali uporni stil prenošenja valstitih misli i nevjerojatna sposobnost slušanja te prihvaćanja argumentacije. Isto tako se sjećam da je popio samo malu čašu piva radi društva, ali je uživao u jednostavnoj bavarskoj užini od repice i slanine. 
Nakon toga sam uvijek pratio što on radi, imao sam prigodu slušati njegove rasprave i čitati mnoge retke ispunjene vjerom, nadom, razumom i razumjevanjem. Profesor Ratzinger je za mene ostao uvijek professor i jedan od najjačih stupova Katoličke Crkve. 
Ovih dana je taj veliki professor povukao neočekivani potez i odrekao se papinske titule, papinske časti i papinske vlasti. Prvi put nakon nekoliko stotina godina je upravo on, professor i intelektualac, napravio ono što je nagoviještao, ono što je uvijek smatrao odgovornošću. Zašto? 
Imao je tu sreću, ili nesreću ,da je u njegovom pontifikatu morao prebroditi nekoliko velikih “poteškoća”. 
Prva je nasljedstvo Ivana Pavla II, Pape koji je obilježio drugu polovicu 20. stoljeća i postavio letvicu jako visoko. Druga prepreka je bila da je Ratzinger Nijemac, sunarodnjak velikih filozofa, ali i reformatora, buntovnika i na kraju krajeva da dolazi iz zemlje koja i dan danas mističnom preciznošću naglašava i okajava svoju ulogu u najvećim zločinima i sustavnom progonu Židova. 
Treća prepreka, po meni ona najveća, je bila činjenica da je professor morao postati sv. Otac Papa. Uloga koja njemu nije bila ni na kraj pameti, uloga koja zahtijeva daleko više od svih njegovih dotadašnjih uloga. Ako tomu pridodamo općesvjetsku krizu morala, obitelji, ekonomije i beznađe, te sve to začinimo unutarcrkvenim skandalima oko zataškavanja pedofilije onda imamo pravu vrelu juhu u koju je Ratzinger morao uskočiti. Ime koje je odabrao, Benedikt, je simbolički pokazalo njegov pristup vjeri, Crkvi i papinstvu: on je živio papinstvo kao veliki radnik i vjernik. 
Sad kad je na odlasku mnogi će ga procjenjivati i ocjenjivati. U Hrvatskoj se, po običaju, javljaju teorije zavjera i masonitisa. Svi znaju bolje od njega zašto je odlučio otići i zaboravljaju nekoliko važnih činjenica. 
Protivnici nisu morali prisiljavati Benedikta XVI na ovaj neobičan korak odreknuća. Čemu za provedbu tako važnog plana uklanjanja Pape odabrati toliko upadljiv i do sada skoro neviđen korak. Protivnici Crkve, koji bi ovako postupili, bili bi uistinu neizmjerno glupi i nepraktični. Puno jednostavnije bi bilo da su ga otrovali.
Benedikt XVI je bio i ostao veliki promišljatelj Crkve i vjere. Usuđujem se reći da je on bio glavni motor i nositelj svojeg prethodnika. On je bio taj koji je i pontifikatu Ivana Pavla II davao ono teološko i duhovno uporište kao neophodnu potporu, pogotovu u teškim trenutcima bolesti. 
Benedikt XVI je bio i ostao veliki teolog, dakle ovaj njegov potez je promišljen kao postupak teološke prirode. On je svojim činom pokazao da je Crkva sposobna prilagoditi se zahtjevima vremena. Ratzinger je svjestan promjene životnih okolnosti, duži život i sve više opasnosti da i papa postane zaboravan, da oboli od bolesti koje ga čine lopticom u rukama onih kojima Crkva nije na prvom mjestu. Njegovo odreknuće će u budućnosti biti letvica koja je mjerilo nasljednicima. Za neodreknuće ne će biti više isprike koja proizlazi iz nevjerojatne zaboravnosti, pa neki misle da je Crkva samo ono što je nastalo u srednjem vijeku.
Benedikt XVI je svojim djelima pokazao da je Crkva odlučna u razrješavanju problema, kao što su skandali skrivani i prekrivani. On je odlučno, jasno i neumoljivo pokazao da je Crkva zajednica vjere i mistično tijelo Kristovo kojemu zlo može nanijeti štetu. On je taj koji je rekao da i religije oboljevaju kada u svoje ruke uzmu Božju zadaću. On je taj koji je pokazao da ljudskost Crkve nije njezina jedina komponenta i svojim je potezima oživotvorio svoje teološko učenje o jedinstvu vjere i razuma, o jedinstvu nade i ljubavi. 
Upravo svojim potezima raščišćavanja Ratzinger je na njemački način pokazao da ima izrazite kompetencije leadera, leadership. Jer tko je do sada imao toliko hrabrosti i upornosti, vizije i vjere, da raščisti neke stvari i pokrene toliko značajnih postupaka u osnaživanju Crkve? Tko je do sada kao on briljantno postavljao zajedničko na prvo mjesto bez odricanja od osnovnih postulata vlastite crkvene zajednice? Na kraju krajeva zar nije upravo Benedikt XVI kao Nijemac bio iritantan za Židove, a upravo on će postati jedan od onih papa koji su sa Židovima imali najjače veze utemeljene na vjeri? Zar nije upravo on na teološkoj razini podcrtavao zajedničke korjene u židovskoj vjeri? Ovakvi potezi su za nevjernike nebitni, nevidljivi, ali oni za Crkvu imaju daleko više utjecaja od populističkih poteza jer oni polaze od činjenice da Crkva živi u razmišlja u stoljećima i tisućljećima. U ovom kontekstu je njegov navodni konzervativizam samo dimna magla onih čiji je mozak umotan u kondome ovosvjetskoga.
Benedikt XVI je bio jedan od najvećih Papa katoličke Crkve, a professor Ratzinger jedan od najjačih intelektualaca i vjernika.
Mnogi njegovi neprijatelji mu ne mogu oprostiti činjenicu da je briljantan um a tako veliki vjernik. On je uzrdmao mnoge klišeje o Crkvi i pokazao da je Crkva živa, da Bog za svako vrijeme ima pravi odgovor. Profesor koji je o svojoj vjeri raspravljao otvoreno i jasno je pokazao da se kršćani, a pogotovu katolici, ne smiju skrivati u tamnim ćoškovima, nego da moraju biti svjetlo na gori koje osvjetljava put. 
Benedikt XVI je bio pravi odgovor u pravo vrijeme, a professor Ratzinger je na najbolji mogući način u Crkvu ugradio svoje teološko poimanje Crkve i odreknućem pokazao da je Crkva živa. 
Benedikt XVI je postao dio velike povijesti, a ja se veselim novim knjigama velikog teologa, profesora dr. Ratzingera.

Vinko Vukadin