Oni koji su odvodili ranjenike u Vukovaru na Ovčaru danas su saborski zastupnici
Za to vrijeme su oni, koji su svojom hrabrošću zaustavljali JNA i njihove krvoločne rezerviste na putu za Osijek, Vinkovce i Zagreb, danas su bolesni, razočarani i bezvoljni.
| Autor: Zvonimir Hodak | Photo: pixsell | Ponedjeljak, 17 Prosinac 2012 07:43 |
Mile Dedaković Jastreb sve više postaje paradigma ignorantskog odnosa Hrvatske prema svojim herojima. Zapovjednik Vukovara, koji je skoro tri mjeseca sa 1.500 branitelja odolijevao naletu deset puta moćnijega agresora, danas ovisi o dobroj volji mobiliziranog dragovoljca Freda Matića. Danas su počasne građanke Vukovara Jadranka Kosor i Vesna Škare Ožbolt. Naravno da su one svojim pogledom uništile više tenkova JNA nego Dedaković i njegovi branitelji. Daleko od vukovarskih počasti su ostali i Mile Dedaković i Branko Borković i Nikola Toth kao i njihovi suborci. Dok se u Vukovaru još ratovalo, u Zagrebu je Joža Manolić osnovao komisiju koja ih je proglasila dezerterima, izdajicama i zamislite “kosovcima”! Kosovci u Manolićevoj komisiji proglasiše Dedakovića i branitelje Vukovara “kosovcima” i što je još gore navukoše na trenutak čak i Tuđmana da povjeruje u tu ogavnu laž. Po dolasku u Zagreb, umjesto odlikovanja, završili su u zatvoru i postadoše moji tragični i tužni klijenti. Jastreba su tjedan dana mlatili u kotlovnici na Lašćini, a Totha je, pri ulasku u sobu u hotelu International, čekao udarac šakom u bradu i lišenje slobode. Kad mi je Jastreb na prvom razgovoru u Remetincu otkopčao košulju izgledao je kao da se ogrnuo zastavom duginih boja. Bio je doslovno išaran masnim modricama. Unatoč svemu ostao je miran i sabran, ali i ogorčen. Umjesto isprike za dobivene batine, uskoro je dobio i dvije optužnice: prvu na Vojnom sudu gdje ga se teretilo za rušenje ustavnog poretka RH, a drugu na Županijskom sudu za utaju 350.000 DM. I tako je Jastreb preko noći, umjesto heroj, postao po Manoliću kriminalac i kontrarevolucionar. Umjesto počasni građanin Vukovara, postao je počasni građanin Remetinca. U oba predmeta bio je pravomoćno oslobođen jer su sve optužbe bile doista čista iskonstruirana laž. Kasnije smo se natezali s Državnim odvjetništvom oko visine odštete za ozljede koje je dobio na Lašćinskoj cesti. Nekima u DORH-u nije bilo jasno, unatoč podebljoj medicinskoj dokumentaciji, zašto tražimo novčanu satisfakciju kad se iz kotlovnice na Lašćinskoj izvukao živ. I Nikola Toth i njegova supruga također su na kraju bili oslobođeni svih optužbi, zapravo insinuacija koje je Manolić i njegova vrla komisija iskonstruirala protiv tih istinskih heroja Vukovara. Nakon nekog vremena novi događaji su zaredali i o svemu što su ovi ljudi proživjeli više nitko nije brinuo. Pojeo vuk magare! Trebali su valjda biti sretni što su uopće sačuvali živu glavu! Jedino je gđa Toth doživjela bar neku malu duševnu satisfakciju kad je Davor Butković bio pravomoćno osuđen za klevete koje je o njoj pisao u novinama. Oni koji su odvodili ranjenike u Vukovaru na Ovčaru danas su saborski zastupnici, a bili su čak i “časni” koalicijski partneri i Sanaderovog i Kosoričinog HDZ-a. Za to vrijeme su oni, koji su svojom hrabrošću zaustavljali JNA i njihove krvoločne rezerviste na putu za Osijek, Vinkovce i Zagreb, danas su bolesni, razočarani i bezvoljni. Zamislite da se do danas 2.000 branitelja ubilo i otišlo na drugi svijet u kojem sigurno nema ovakove nepravde kao što traje ovdje u Hrvatskoj. Ovih me dana nazvalo više novinara s pitanjem tko su bili ljudi koji su mlatili Jastreba? Podsjećam da se jedan od njih svojedobno sam u Večernjaku ispričao Jastrebu punim imenom i prezimenom. Trebalo je samo poći od njega i magla bi se digla. Saznalo bi se odmah tko su bili naručitelji, a tko izvršitelji batinanja Jastreba, tko je obmanuo Tuđmana, a tko sve ove godine sprečava da istina o svoj toj nacionalnoj sramoti ne izađe na vidjelo! Georges Bosague, otac kubizma, jednom je rekao: “Istina postoji, izmišljat se može samo laž!”
Jutarnji je nedavno objavio sretnu i radosnu vijest koja je bacila u trans svekolike Hrvate. Njihov kolumnist sa pet zvjezdica Jurica Pavičić postigao je navodno u Italiji nekakav veliki uspjeh. Ne kaže se baš određeno o kakvom je uspjehu riječ i sliči li on na situaciju kad nam je agencija Standar’d Poors javila da nam je kreditni rejting obično smeće ili je tek Jurica počeo objavljivati svoje vlastito smeće u Jutarnjem. J. Pavičić je književnik, feljtonist, prozaik i jugonostalgičar koji je uvjeren da su u njegovom opusu sve sami biseri. Slažem se! Jurica ima lijepi auto, izborio si je nekretninu u Bolu na Braču i ima visoko mišljenje o svom pisanju. Navodno je uvjeravao neko društvo kako je veliki Dostojevski, pišući svoj roman Idiot, možda čak imao njega kao prototip. Tako se naš Jurica obrušio svom silinom svog antitalenta na najvećeg živućeg hrvatskog književnika Slobodana Novaka. Pavičiću nije jasno kako u Hrvatskoj, pored toliko slobodoumnih genijalnih lijevih pisaca, kao npr.: Jergović, A. Tomić, Dežulović itd., može biti kao najbolji živući hrvatski pisac proglašen neki Slobodan Novak. Pavičić priznaje Novaku, doduše s visoka, da s aspekta dijalektičkog materijalizma nisu loši njegovi romani “Miris, zlato i tamjan”, “Izgubljeni zavičaj” kao i neke novele. I nakon tih par riječi odobravanja, nastaje smak svijeta! Zamislite, ne upitavši Pavičića za odobrenje, Novak se drznuo napisati “pregrozni” polemički roman “Pristajanje”. E, zbog tog romana se anacionalni J. Pavičić napokon digao na zadnje noge i počastio starog pisca Slobodana Novaka zbog izraženog hrvatstva takvim epitetima kojih se ne bi postidio ni zadnji uličar. Tako, između ostaloga, Jurica kaže: “Nije ugodan osjećaj gledati svoga pisca, pisca svoje najintimnije kulture, kako se pretvorio u kretena…” !!! Jurica nam odmah potom objašnjava zašto je tako nemilosrdan prema Novaku. Zato jer se Novak javlja i piše u Hrvatskom listu, u pseudopatriotskim portalima gdje po Jurici pokazuje etničku bešćutnost. Pavičić nigdje ne kaže prema kome je to Novak bešćutan, ali on zna na koga misli. Jurica se tu pokazuje čak i sentimentalan kad kaže: “Novak je, poput svakog Dalmatinca njegove generacije, partizan.” Novak je shvatio da je “u drugom svjetskom ratu mjesto čestitih ljudi u partizanima”. Nazdravlje! Lik iz Dostojevskog romana ne kaže koliko je tih “poštenih Dalmatinaca” bilo u redovima četnika za vrijeme rata, a vratilo se iz rata kao partizani. Na Širokom brijegu i u Gospiću najviše su pokolja nakon rata napravile dalmatinske brigade. Kad je u Gospić nakon 8. svibnja 1945.g., bila ušla jedna dalmatinska brigada, donesena je bila odluka, uz supotpis Jakova Blaževića, da se strijeljaju svi muškarci od 16-65 godina. Jakova Blaževića i pripadnike brigade spriječio je u izvršenju tog zločina izvjesni srpski pukovnik Dakić zaprijetivši da će silom oružja spriječiti pokolj.
Nisam psiholog, ali mi je sasvim jasno zašto se jedan jugofil tako grubo okomio na starog, poštenog i uglednog hrvatskog pisca. Riječ je o poznatom hrvatskom jalu! Dok je Novak rasni pisac koji stvara djela koja će ga sigurno nadživjeti i koja obogaćuju hrvatsku kulturu, Jurica Pavičić je tek sitno piskaralo, puno ogorčenja na sve one koji su mu srušili dragu Jugu. S pamfletićima poput ovog o Novaku sigurno nikada neće uspjeti ući ni u dvorište kuće hrvatske kulture. Jal ga toliko razdire da u svom pamfletiću stalno uspoređuje sebe i Novaka. Tako kaže: “Sudjelovao je (Novak op.aut.) u oslobodilačkom ratu kao i ja…” Ako je naš jugofil bio u Domovinskom ratu, onda je sigurno tamo i pucao. Vjerojatno je pucao po šavovima uviđajući kako odlazi k vragu sve što je činilo njegov svijet – bratstvo i jedinstvo i jugosocijalizam.
I napokon, dobro se sjećam srcedrapateljnog članka o Đuri Viloviću i njegovoj tragičnoj sudbini. Vilović je bio orijunaš koji je otišao u četnike te je kraj rata dočekao u četničkom štabu u selu Ba kao bliski suradnik Draže Mihajlovića. Po tome je postao dragi pisac M. Jergoviću i još nekim ljevičarima. Tragična sudbina Vilovića sastojala se u tome što je umro negdje u krevetu u nekom međimurskom mjestu za razliku od onih koji su stradali poslije rata u Gospiću i na Širokom brijegu. Taj “prekrasni” članak o Viloviću napisao je – pogodite tko? Jurica Pavičić pun divljenja prema Vilovićevim picukarama.
Međutim, zna naš Jurica onu mudru srpsku: “Pametan čovjek ide u četnike, a vraća se iz partizana!” No, Đuro Vilović nije bio pametan jer je do kraja ostao uz Dražu, žrtvujući pri tome i vlastitog sina. Za tu lojalnost je bio i nagrađen tako što mu je bilo dopušteno umrijeti prirodnom smrću.
Hugo Chavez imenovao je vozača autobusa svojim nasljednikom. Njegov mentalni i karakterni blizanac Stipe Mesić i danas premudro zaključuje kako je predsjednik RH u doba obrane Hrvatske mogao biti svaki vozač tramvaja. O zagrebačkom ZET-u dosta znam jer sam se, zahvaljujući tome što je u njemu radila moja majka, uspio školovati. I kako to voli reći Nikica Valentić “odgovorno tvrdim” da bi Stipe Mesić prije uspio kao centar u MBA ligi nego kao predsjednik RH u doba rata u Hrvatskoj. Zadivljujuća je njegova mržnja prema Tuđmanu. Ona je upravo proporcionalna Tuđmanovoj veličini i sposobnostima. Što se može, kad svatko najviše mrzi kod drugoga ono što mu samome nedostaje!
Pišući prošli puta o Davidu Harlandu i njegovim plitkim opservacijama o “prelijepom gradu Mostaru” kojeg su Hrvati neselektivno napadali, ustvrdio sam da je Mostar uvijek bio većinski hrvatski grad. Javio mi se jedan čitatelj iz Pule tvrdeći da nisam u pravu jer je odnos Hrvata i Bošnjaka u Mostaru uvijek bio 50-50%. Evo kako je danas situacija: lord Paddy Ashdown, koji se proslavio izmišljenom Tuđmanovom salvetom, nametnuo je kao Visoki predstavnik BiH Mostaru 6 izbornih jedinica (3 hrvatske o 3 bošnjačke). To u praksi znači da većinsko hrvatsko područje Jugozapad u koje je upisano 29.000 birača bira isti broj vijećnika u gradsko vijeće kao i većinsko bošnjačko područje jugoistok gdje je upisano 7.000 birača. To znači da jedan bošnjački glas vrijedi kao četiri hrvatska. Pa što? Rekli bi kolumnisti Jutarnjeg. Možda je taj Bošnjak pametniji i brži od četiri kržljava ustašoidna Hrvata.
Vladimir Šeks je uspio zaskočit Antu Gotovunu na Mirogoju povodom 13. obljetnice smrti Franje Tuđmana. Tiho, nenametljivo i nadasve iskreno napokon mu je odao tajnu tko je smislio legendarnu rečenicu ”locirati,identificirati,uhititi I transferirati”. I sam Gotovina se iznenadio kad je doznao da je autor te mudrosti bio Mladen Shwartz. I tako se Šeki napokon olakšao. Englezi kažu ”WC nije daleko ako kreneš na vrijeme”.
Z. Hodak, dnevno.hr
No comments:
Post a Comment