Vinkovi putopisi

Maglovito popodne obljubljeno nostalgijom. Buško jezero pozdravlja stidljivo i namiguje novim osmijehom od nepreglednog lanca svježih kišnih lokava. Kiša pere stakla i prisiljava me da se još više usmjerim, da se vratim iz maglovite mašte na cestu. Prijelaz preko prijevoja, kroz maglu se nazire širina Duvanjskog polja, obrisi malenih njiva se, kao nevidljive bore na licu, nameću kao bore sjećanja na nekadašnje dane, preskakanja i putovanja. Olinjale snježne krpe na rubu ceste ružno zjape ispranim ledenim zubima i pokazuju da svaka duvanjska romantika ima neke veze sa slikama u glavi, a realnost je samo okvir kojemu mi pridajemo onu važnost koju ona nema ni za koga drugoga osim za nas.

 
Pitam se što je to tajanstveno u tom vječitom prijelazu perivoja? Koja je to magična snaga prvog pogleda na Duvanjsko polje? Zašto svaki put taj prvi susret liči prvom pogledu ljepotice u koju smo se zaljubili? Što je to tako erotično u antierotičnoj okolini? Možda sjećanja na djetinjstvo, na slobodu skučenu svim mogućim okvirima, na misli izvan svakog pritiska, na prostranstva u kojima nema ništa osim šture ljepote pojedinog grma i mirisa svake biljke. 
Prijelaz preko perivoja, putovanje Buškim obalama i silazak prema Duvanjskom polju izaziva sve moguće misli, nevjerojatnu bujicu mašte i prelijepe slike svega što Duvanjsko polje čini jedinstvenim erotičnim užitkom. Bog oduševljenja, Eros, je na Duvanjskom polju sjedinio čežnju, ljubav, oporost, nježnost, snagu i malaksalost. Misli nezaustavljive prodiru tamo gdje nikada ne uspiju u svakodnevnici stalne jurnjave. Tek kod prelaska misli se vrate svojem koritu. 
U glavi najljepše slike najljepših pogleda. Nezaustavljivo nadire osjećaj blagosti i želja da zagrlim ono što je negrljivo, da obuhvatim neobuhvatljivo, da dirnem nedirljivo, da mislim nemišljivo, da poljubim neljubljivo. 
Dobro došli u Tomsilavgrad, neopojno vino ljubavi i želje, opojne misli na najljepše ljubavi i najdivnije osjećaje.

(VV)