Ostavština Stipe Mesića

Ostavština Stipe Mesića

Datum objave: 12. prosinca, 2012.

Hrvatska ima nevolju da je, za razliku od država koje drže do sebe, sama najviše upregnuta u blaćenje same sebe, što je proces protiv Markača, Gotovine i Čermaka najbolje pokazao. Unatoč herojskim naporima službene politike, dijela medija i nevladinih udruga, srećom, nisu uspjeli, za sada, napakirati Gotovini i suborcima, to jest Hrvatskoj kao tvorevini nastaloj na zločinu. U tom autodestruktivnom stilu već godinama se govori o objavi registra branitelja kao presudnom pitanju, dočim o mogućem istom takvom popisu aboliranih četnika koji su napadali Hrvatsku ni riječi, kao ni o objavi registra partizanskih penzionera kojih je, gotovo sedamdeset godina nakon završetka 2. svjetskog rata, čak približno 40 tisuća. Među njima je zasigurno i onih koji su nakon rata sudjelovali u masovnim egzekucijama civila i vojnika, te organiziranju kolektivnih ljetovanja na Golom otoku.

Novi Balkanski poredak

I dok službena vlast trubi o procesuiranju hrvatskih zločina tijekom Domovinskog rata, istovremeno dokidaju Ured za obilježavanje grobišta i žrtava komunističkog režima stavljajući ga pod nadzor bivšeg udbaša pukovnika Grujića. Zločin je zločin stoji samo na papiru, jer jedni se zataškavaju, a drugi napuhuju do nebesa. Tzv. suočavanje s prošlošću pokazuje se kao selektivna ideološka haranga protiv najvažnijih simbola nastanka suvremene hrvatske države, gotovo identična matrici koju je odavno u Beogradu inaugurirao KOS i Savo Štrbac. Glavne teze mnogih nevladinih udruga o naravi Domovinskog rata i teze Save Štrbca identične su. U tom kontekstu je i stalno preispitivanje, zapravo sudski proces, “Tuđmanove ostavštine” u povodu obljetnica njegove smrti. Nije problem preispitivanje bilo čije ostavštine, kao što nije problem ukazivanja na zločine bilo čije strane, problem je kada se to ne radi poradi žrtava i istine nego poradi politike “novog Balkanskog poretka”, pri čemu su žrtve i istina sasvim sekundarni. Ako je Štrbac u toj priči zadužen za istinu o Domovinskom ratu, čini se da je posao oko istine o prvom hrvatskom predsjedniku povjeren Stjepanu Mesiću. Nakon što se desetak dana oporavljao od oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, Mesić se vratio u svom stilu. Najprije je postrojio Josipovića što je primio u uniformama generale koje je umirovio, da bi nakon toga na jednoj srpskoj televiziji nastavio risanje lika i djela Franje Tuđmana bojama izmiješanim od vlastite taštine i morbidne mržnje. Tuđman je bio loš, loš je i Josipović, jedino sam ja, Stjepan Mesić, divan i krasan!

Gdje su završili čekovi?

Budući da je ovo premalen prostor da bismo se temeljitije bavili likom i djelom Stipe Mesića, postavimo samo tri pitanja vezana uz njegovu ostavštinu: 1. Kako to da je Miloševićeva obrana prije hrvatske Vlade vidjela transkripte iz Ureda predsjednika koji su korišteni protiv Gotovine i suboraca? Postoji utemeljena sumnja da je Mesić to učinio protuzakonito, bez obzira na to što je taj čin naknadno legaliziran. 2. Gdje su završili čekovi, novac iz dijaspore, koje je nakon ustašovanja u Australiji Stipe Mesić, prema svjedočanstvu Ine Vukić, strpao u svoj džep? Može li se tu, kao kod Sanadera, govoriti o ratnom profiterstvu? 3. Tko je taj misteriozni džoker koji mu je posudio dva milijuna kuna za kupnju stanova, a o kojem još ne znamo ništa, unatoč Dimnikovim nejasnim izjavama? Valjda će i Mesićeva ostavština pred nadležnim tijelima konačno doći na red.