VUKOVARSKOM BOJOVNIKU
U oku suza na duši jad,
polako umire voljeni grad.
...
Korak po korak,umiru snovi.
Još tračak nade u zraku plovi.
Kako da shvatim da stiže kraj
dok tamu kida granata sjaj,
dok praznu pušku ko kćerku ljubim,
priznati ne mogu da bitku gubim.
Strah već dugo za mene ne vrijedi,
od inata tek se obraz blijedi,
i od kruha onog što nisam jeo,
jer krvnik moj tako je htjeo.
Umiru misli na usnama mojim,
slavonskim injem dok se pojim.
Triput je mjesec nad nama bio,
otkad sam zadnju vodu pio.
Ne čujem više urlik granata,
smrt ko sudbina kuca na vrata.
Tako ih mrzim al želim čuti,
što su mi bliže ,dalje je krvnik ljuti.
Sa zgarišta ovog smrad se diže,
i zadah smrti sve mi je bliže.
Dok izranjen pitam,gdje mi je brat,
okolo bijesni krvavi rat…
Krvnik stiže ko sudbina kleta,
tarući dio moga svijeta.
Gnijezdo smrti oko nas su svili…
svi su nas, svi zaboravili.
Križ na grudima lagano stišćem,
promrzle ruke pokrivam lišćem.
čekajući pomoć koja ne stiže,
svaki mi tren korak k smrti bliže.
O gdje ste,braćo,gdje ste Hrvati?
Dal' će nam itko pomoći dati?
Kama nas čeka,puška je prazna…
Zar nas to stiže Božja kazna?
Okolo mene mrtva braća,
svaki me od njih u prošlost vraća,
u mjesec jedan,dva il' tri;
kol'ko je prošlo,ne znamo mi.
Uvijek je naše nebo sjalo,
tisuće granata dok je palo.
Dan je ko noć,noć je ko dan,
grad je ovaj ko ružan san.
Bunovan snivam zavičaj stari,
na um mi pada milijun stvari.
Djetinjstvo vidim.I oca i mati…
jesu li živi-da mi je znati?!
Užasan krik mi razbija snove…
To dijete neko majku zove.
I krvnika moli:“Oči ne vadi!
Pa djeca smo,striko,tako smo mladi!“
I krik za krikom tako se reda,
jer krvnik je ko smrt,što dob ne gleda.
Ah,ginu mi braća, zemlja im laka
u tamnim podrumima grada junaka!
O Bože, čuvaj Hrvate moje!
O Bože, ne daj sinove svoje!
Bezdušnik kleti udove kida,
nemoćan umirem od bola i stida.
Odjednom vidim krvnike svoje,
tu na dohvat ruke mi stoje.
Dvadeset njih a metak jedan.
Tko je od njih toliko vrijedan?
Odluka jedna kraća od trena,
već me prekriva njihova sjena
Hladan metal na vrele grudi,
jer zadnji metak junaku sudi!.
.
I sve se stapa u bolnom kriku,
kad život staje u jednu sliku.
Savjesti kaznu nek krvnik kuša,
k nebu plovi hrvatska duša!
Frano Mikulić Jukić
Još tračak nade u zraku plovi.
Kako da shvatim da stiže kraj
dok tamu kida granata sjaj,
dok praznu pušku ko kćerku ljubim,
priznati ne mogu da bitku gubim.
Strah već dugo za mene ne vrijedi,
od inata tek se obraz blijedi,
i od kruha onog što nisam jeo,
jer krvnik moj tako je htjeo.
Umiru misli na usnama mojim,
slavonskim injem dok se pojim.
Triput je mjesec nad nama bio,
otkad sam zadnju vodu pio.
Ne čujem više urlik granata,
smrt ko sudbina kuca na vrata.
Tako ih mrzim al želim čuti,
što su mi bliže ,dalje je krvnik ljuti.
Sa zgarišta ovog smrad se diže,
i zadah smrti sve mi je bliže.
Dok izranjen pitam,gdje mi je brat,
okolo bijesni krvavi rat…
Krvnik stiže ko sudbina kleta,
tarući dio moga svijeta.
Gnijezdo smrti oko nas su svili…
svi su nas, svi zaboravili.
Križ na grudima lagano stišćem,
promrzle ruke pokrivam lišćem.
čekajući pomoć koja ne stiže,
svaki mi tren korak k smrti bliže.
O gdje ste,braćo,gdje ste Hrvati?
Dal' će nam itko pomoći dati?
Kama nas čeka,puška je prazna…
Zar nas to stiže Božja kazna?
Okolo mene mrtva braća,
svaki me od njih u prošlost vraća,
u mjesec jedan,dva il' tri;
kol'ko je prošlo,ne znamo mi.
Uvijek je naše nebo sjalo,
tisuće granata dok je palo.
Dan je ko noć,noć je ko dan,
grad je ovaj ko ružan san.
Bunovan snivam zavičaj stari,
na um mi pada milijun stvari.
Djetinjstvo vidim.I oca i mati…
jesu li živi-da mi je znati?!
Užasan krik mi razbija snove…
To dijete neko majku zove.
I krvnika moli:“Oči ne vadi!
Pa djeca smo,striko,tako smo mladi!“
I krik za krikom tako se reda,
jer krvnik je ko smrt,što dob ne gleda.
Ah,ginu mi braća, zemlja im laka
u tamnim podrumima grada junaka!
O Bože, čuvaj Hrvate moje!
O Bože, ne daj sinove svoje!
Bezdušnik kleti udove kida,
nemoćan umirem od bola i stida.
Odjednom vidim krvnike svoje,
tu na dohvat ruke mi stoje.
Dvadeset njih a metak jedan.
Tko je od njih toliko vrijedan?
Odluka jedna kraća od trena,
već me prekriva njihova sjena
Hladan metal na vrele grudi,
jer zadnji metak junaku sudi!.
.
I sve se stapa u bolnom kriku,
kad život staje u jednu sliku.
Savjesti kaznu nek krvnik kuša,
k nebu plovi hrvatska duša!
Frano Mikulić Jukić
No comments:
Post a Comment