Ivica Ursić: Bože Hvala ti
Ali sada … kako i kamo?
I dok su emocije još uvijek uzburkane, i dok srce hoće od radosti van, nije ni malo jednostavno nešto napisati. A kamo li nešto racionalno.
Međutim, pitam se, treba li sada i biti racionalan?
Svjedoci smo kamo nas je taj famozni racio odveo. Svjedoci smo kako smo od velikih idealista postali još veći pragmatici. Svjedoci smo kako smo se preko noći jednostavno – razvodnili.
Postali smo neprepoznatljivi.
Ni ljuti, ni slatki, ni kiseli. Ni slani. Možda malo ogorčeni. I beskrajno bljutavi.
I naravno nadasve - racionalni.
Ali danas kada su nas emocije ščepale za grlo odjednom smo opet postali – ljudi. Ne krijemo suze. Gubimo glas. Razvijamo barjake. Smijemo se. I grlimo.
Ponašamo se kao djeca. Nekontrolirano. Izgubili smo taj svoj racio. Ali smo zato stekli nešto što smo odavno izgubili. Stekli smo opet ponos. I pronašli smo svoje srce i svoju dušu. I dostojanstvo.
Sve su nam to donijeli generali iz Haaga. Iz samica u Scheveningenu. Iz zatvorskog kazamata dobili smo najljepši dar za ovaj Božić.
I danas smo opet bili nalik sebi. Opet smo bili ljudi.
A već dugo to nismo.
Na putu u Babilonsko ropstvo apatična kolona je stala. Oni koji nas vode ostali su začuđeni. Nisu nas mogli prepoznati. Toliko mladosti na jednom mjestu. A očekivali su samo sjede glave. I postali su svjesni koliko nas ima. Čak smo i negodovali na spomen njihovih imena. A bili su sigurni da ni glasa od nas više biti ne će. I sada im nije svejedno. Čak ih je i strah.
A mi?
Već sutra emocije će splasnuti i kolona će ponovno krenuti. I mi u njoj. Ni ljuti, ni slatki, ni kiseli. Ni slani. Možda malo ogorčeni. I beskrajno bljutavi. I naravno nadasve - racionalni.
Ali mi sada imamo novu povijesnu prigodu. Preuzeti konačno svoju sudbinu u vlastite ruke. Jer vrijeme je za Drugu Republiku. Za jednu novu Hrvatsku. Za Hrvatsku koju smo sanjali. Za Hrvatsku za koju su toliki ginuli. I robijali.
Za Hrvatsku one mladosti koja je dočekala generale.
Naše grijehe i propuste otkupili su svojom žrtvom najbolji među nama. Vratili su nam ponos i dostojanstvo. Otvorili su nam oči. I pokazali put.
Ako to shvatimo onda njihova žrtva ima smisla.
I onda za nas još uvijek nade ima.
Ukoliko, prije svega, postanemo svjesni kako je Bog uslišao naše vapaje i dao nam još jednu priliku, ukoliko odbacimo sve konstrukcije i laži, koje nam se već sada na veliko nude, kako je ovaj dan rezultat ovog ili onog faktora, ovih ili onih sila, ovog ili onog pojedinca, ukoliko shvatimo da je jedini pravi put „put u Kristu“, i ukoliko na tom putu povjerenje damo dokazanim bogoljubima i domoljubima, onda su pred nama dani izlaska iz pustinje.
Ukoliko se ne okrenemo Kristu i ukoliko ne izaberemo potpuno nove ljude koji će nas voditi, kriza će se samo produbiti, a mi ćemo nastaviti putem bez povratka.
Želimo li to?
Imamo li pravo na to?
Ivica Ursić
No comments:
Post a Comment