GOTOVININ PRVI GOVOR U SLOBODNOJ HRVATSKOJ

Svi smo jučer očekivali prvi Gotovinin govor nakon izlaska iz zrakoplova. Možda smo očekivali smo neke velike riječi, vatrene, sukladne emocijama naroda koji ga je čekao kao heroja, spasitelja, osloboditelja, znak slobode i borbe za državu.
Ante Gotovina je svojim likom i ponašanjem postao koncentrirana hrvatska povijest, sukus svih naših težnji i svih patnji u stvaranju države i slobode.
Seosko dijete iz dalmatinskog maslinika je postalo najjači simbol suvremene hrvatske borbe. U njemu su se susrele sve želje i sva opravdana i neopravdana očekivanja. Pored njega je svatko drugi postao obični pratitelj, a on skoro jedini vitez, više od generala.
Kad takav čovjek dolazi iz uzništva slušatelji onda srčano očekuju njegove riječi, koje bi trebale pojačati njihove strepnje, suze radosnice, bijes i nade.

I dođe taj trenutak. General Ante Gotovina je prihvatio mikrofon i obratio se prvi put hrvatskom narodu, ako izostavimo izrazito opušteni i srdačan razgovor s kontrolom leta. Nakon toga srdačnog pozdrava je bila šutnja sve do pojavljivanja na pozornici glavnog hrvatkog trga, trga Bana Josipa Jelačića.

Prepun trg, svi Hrvati i Hrvatice pred zaslonima televizora, čekaju taj trenutak. Gotovina i Markač prolaze kroz masu, ljube suborce, naginju se pred invalidima Domovinskog rata i pozdravljaju široka osmijeha. Izlaze na pozornicu, kao da im je neugodno, stalno se vrpolje, pozdravljaju da nebi bili u središtu pozornosti i onda taj trenutak u kojem treba izustiti prve riječi na slobodi, riječi koje svi očekuju.

Narod čeka ono što želi, a Gotovina ostaje sebi vjeran, govori kratko, bez velikog patosa i bez, na prvi pogled ,velikih riječi.

Pozdrav i zahvala svima. Oluja, jedna i druga su završene, pred nama je budućnost. Kratak poziv i pitanje što sada slijedi? Vatreni govor smjernice za budućnost? Ne. Pa zar samo toliko? Onda se on, uljudni gospodin, zahvaljuje. Ali dragi moj narode kome? Zahvaljuje se svima koji su ga pratili i podupirali, institcuijama hrvatske države. Institucijama države? Onima koji su ga izdali? Mesićima i tajnim svjedocima? Pa je li to moguće. Ne oni to nisu zaslužili. Gromoglasan zvižduk. Očito narod misli da institucije nisu odradile što su mogle. Popravljanje mikrofona, mala dekoncentracija i onda Gotovina nastavlja, nakon institucija na redu je predsjednik države. Još jači zvižduk ga očito izbacuje iz predviđenog kolosijeka pa se popravlja i dodaje instituciju predsjednika države. Svejedno zvižduk. Kao da nije očekivao da njegov narod tako reagira i na sami spomen predsjednika države. Možda je to znao, ali je ipak njegov govor usmjeren nekamo drugamo, nekamo izvan svakodnevne političke konotacije?
Nakon predsjednika države na redu je predsjednik vlade i opet gromoglasan zvižduk. Još jači jer je očito predsjednik vlade u očima naroda još gori od samog predsjednika države i institucija. Tek na spomen veleposlanstva se ori odobravanje.

Očito narod razlikuje one koji su pomagali od srca od onih koji su sve ove godine imali fige u džepu, pa čak i na ovaj dan imaju potrebu naglasiti navodne zločine hrvatskih branitelja.
Gotovina je kratak i jasan, a Markač emotivan i širi. Markač pokušava podsjetiti na rat, a Gotovina ostaje suzdržan. Dva gnerala, dva lica, dva pristupa. I onda se pitamo zašto je Gotovina održao upravo ovakav govor? Slično je govorio i na prijemu kod predsjednika. Zašto?
Uvjeren sam da je dugo razmišlajo o tomu šta će reći i da je došao do zaključka da je stvarno vrijeme da Hrvati okrenu novu stranicu, da počnu izgrađivati svoju slobodu i državu. Na kraju krajeva on je, zajedno s drugim zatočenicima i borcima, najviše doprinijeo toj slobodi. Pred nama je budućnost, a mi smo za nju odgovorni. Ta je poruka jasna, ali ono što je još važnije za nas Hrvate je njegova zahvala službenim predstavnicima države za koju smo se borili.
Hrvati očito imaju problem s vlastitim predstavnicima vlasti. Još od davnih vremena su to bili stranci, a komunistička partija nam je stalno namjerno poistovjećivala ustašku vlast i državu da bi time osporili državu, a ne način vladanja. Ta praksa se nastavila, pa će i dan danas zstupnici jedne stranke poistovijetiti državu i njihove protivnike, odnosno mnogi vlastodršci će poistovijetiti svoje privatne izvore dobrog života i državnu imovinu. U tom kolopletu privatnih i narodnih interesa je uvijek dolazilo do razmimoilaženja između onih na vlasti i naroda.
Čak i za veće narode bila bi takva konstelacija tragična, a za nas kao mali narod je ona smrtonosna. Vječita šizofrenija. Država i narod koji jedino želi državu, ali ju nikako da prisvoji. Ta razlika se najbolje vidi u trenutnim nastojanjima nekadašnje komunističke kamarile da umjesto radničkih džepova napuni državnu kasu. U takovoj situaciji je očekivano da narod fućka i heroju kad spominje «njih».
No Gotovina nije samo vojnik, on je gospodin, borac i osoba koja je daleko iznad svakodnevnog prepiranja i interesa. On se, zajedno sa svim Hrvaticama i Hrvatima, borio za državu, a država ima svoje institucije.
Svojim govorom Gotovina je poslao poruku da je vrijeme da mi počnemo poštivati svoje institucije, da počnemo državu svhaćat ozbiljno, a ne kao nešto prolazno.
Poštivanje države znači i zahtjevanje od nositelja vlasti da rade u interesu naroda, a ne u intersu svojih svakodnevnih sitnih želja i prohtjeva.
U tome smislu je za mene Gotovinino kratko obraćanje narodu bilo neka vrsta smjernice i poziva da konačno ozbiljno shvatimo da imamo državu i da je na nama da izgrađujemo nejezine institucije, umjesto da stalno u prvi plan stavljamo uske stranačke, regionalne, staleške ili druge interese.
Ako stvarno poštivamo naše generale, bojovnice i bojovnike, ako stvarno volimo svoj narod onda ga poslušajmo i okrenimo novi list u našoj teškoj knjizi.

Oluja je prošla, vrijeme je da zasučemo rukave i počnemo sređivat državu.

Vinko Vukadin