MARINKO RADAS
POMAK: Marinko, što bi članovima FB grupe POMAK rekao o sebi?
Rođen
sam 9. travnja 1956. godine u Promini, odnosno u kninskoj bolnici di je mene i
majku zatrpao snijeg pa smo ostali skoro mjesec dana tako da mogu reći, a piše
i u papirima; Born in Knin, Croatian royal town. Kad sam imao pet godina,
pjevajući navečer uz toplu peć pjesme iz Pismarice fra Kačića, svojim
ukućanima, pogodio me kroz sijalicu grom pa su mi rekli da me to sveti Ilija
odabrao za svoga vojnika. Da u tome ima istine uvjerio sam se u dosadašnjem
životu jer sve kroz što sam prošao teško može netko tko nije pod posebnom
zaštitom dragoga Boga i njegovog Gromovnika.
Moji su otkad se spominjemo u Crkvenim knjigama Hrvati i Katolici i s očeve i majčine strane. Otac Ante je kao klinac otišao u Ustaše najprije u Oklaju, pa ga je moj did Ante za uši izvuka i doveo kući, te ga posla kod svoje sestre u Slavoniju na berbu kukuruza, no ćaća je odmah napustio tetku i otišao do stričevića u Jesenovac gdje je ovaj bio logističar te se dragovoljno uključio u Ustaše, te nakon par mjeseci terena što je imao s bojnom u Posavini dolazi do povlačenja naše vojske te povratka u Križnom putu do Korduna gdje ga kao maloljetnika (17 godina) i jer iz Promine odbornici nisu imali podatke da je bio u Ustašama, oslobađaju ga i jedva živ dolazi kući. Cijeli život su on i did radili u rudnicima boksita po dvjesta metara ispod zemlje i obrađivali polje, a kad je stari doživio nezgodu u rudniku, (zatrpalo ga 3 tone boksita), te nakon kome od tjedan dana, kad se oporavio, uspjeva preko fratara dobiti papire za Njemačku i tako smo se doselili šezdesetih u Zadar. To je to. A što se mene tiče, predugo bi trajalo, pa ću samo reći da već osamdesetih s pokojnim prof Želimirom Meštrovićem planiramo rušenje juge i ilegalno tiskamo proglase i letke kojima pozivamo naš narod na spremnost i naoružavanje za ono što je uskoro uslijedilo, Osloboditeljski domovinski rat, u koji ulazimo kao dragovoljci od prvog dana spremni i naoružani. Udba me progoni još od 1984. godine kada mi sude kao honorarnom dopisniku zbog pisanja istine i taj proces traje 4 godine te me na kraju ipak osuđuju na šest mjeseci uvjetno na tri godine zbog samo dvije riječi koje navodno nisu bile istina i oni su ih proglasili klevetom…Progon se nastavlja već 1991. kad Špegelj zahtjeva od Tuđmana i Šuška raspuštanje moje postrojbe i moje uhićenje, a zadarski zastupnik pita u Saboru; Čija je to vojska Bojna kralja Tomislava koju Radas vodi?! Kad mi ništa nisu mogli spakirati kroz rat, 1994 me optužuju za prijetnju i ucjenu komunjarskog direktora kojem sam navodno naredio da dade u zakup poslovni prostor od 25 kvadrata čovjeku koji je s pokojnim bratom taj isti prostor kupio 1972 godine kao povratnik iz Australije i nakon toga završio na robiji kao hrvatski nacionalist a prostor su mu oduzeli. Taj apsurdni proces režiran u udbaškom studiu traje punih 19 godina!?
Koga bude više zanimalo, moći će pročitati uskoro u mojoj knjižici što je spremam za objaviti.
Sve ove ratove nikako ne bih uspio voditi bez pomoći dragog Boga i svoje žene Milenke rođene Letina, čiji je cijeli rod bio u Ustašama, a otac politički emigrant, kao ni bez potpore svojih sinova i kćeri.
Pomak: Ako nije realno da 90 % katolika, makar i formalnih, predstavljaju lijevi predsjednik, još lijeviji premijer, i ne manje lijevi predsjednik Sabora, što učiniti kako bismo promijenili takvu izokrenutu sliku Hrvatske? Kakva su tvoj iskustva rada u udrugama? Misliš li da i tu inicijativu imaju lijeve građanske udruge? Što bi preporučio u smislu učinkovitijeg djelovanja udruzi POMAK, Hrvatskoj slozi iz Zadra, udruzi Narenta iz Metkovića, Hrvatskoj udruzi Benedikt iz Splita itd?
Kao prvo, trebamo biti složni i shvatiti kako samo «Vjera u Boga i Hrvatska sloga» mogu spasiti naš narod. Tu parolu smo mi u našoj udruzi uzeli kao geslo i pod njom se okupljamo i borimo. Katoličanstvo u hrvatskom narodu je samo deklarativno. Daleko smo mi kao narod od katoličanstva, a za to glavnu krivicu snosi Katolička crkva u Hrvata i naši biskupi, nadbiskupi i svećenici. Naime, ako je njima «posao» zadržati i učvrstiti vjeru u narodu, a oni to nisu uspjeli, ne može biti krivica na komunističkom režimu na što se oni rado izvlače. Činjenica je da je vjera u našem i poljskom narodu bila na istom nivou dok smo bili u sklopu Habsburške monarhije, no poslije 1918. kod nas se gasi a kod Poljaka jača vjera. Zašto? Zato što su njihovi svećenici i pod cijenu života i mučeništva branili vjeru i svoj narod. Iz te muke i patnje se rodio i jedan blaženi Wojtila, a gdje su naši mučenici osim blaženog kardinala Stepinca? Kad su njega komunjare ubile, naše se svećenstvo uvuklo u mišje rupe, umjesto da su svi, pod cijenu ovozemaljskog života, krenuli u otvorenu borbu protiv zla i za svoj narod. Kapitulirali su i pristali na kompromise, a to je i narod osjetio i sam se počeo po tome modelu ponašati. Tako da se naš narod ne smije nazivati katoličkim, jer je to sramota za vjeru koju je Krist utemeljio.
Zbog toga nije čudo da nam na vratu sjede ateisti i agnostici, a struktura ministara i državnih službenika po imenima i prezimenima je kao u doba Karađorđevića.
Kako to promjeniti? Po meni postoje tri načina. Jedan je onaj moga prijatelja Ivice (Ražova, op a.) - radikalanim mjerama, drugi je onaj koji većina zagovara- demokratskim putem, a treći je – ŽRTVA. Nema pobjede bez žrtve, a pogotovo u našem narodu gdje su svi spremni na sve osim na žrtvu. Da smo se žrtvovali u ovome ratu i pobili sve izdajnike i profitere, imali bi Hrvatsku u njezinim prirodnim, povijesnim i državno pravnim granicama, ali mi sada, zbog komoditeta i nespremnosti na žrtvu, imamo državicu kojoj teritorij sliči, da prostite, na penzionerski k...c koji je uz to nagrižen sifilisom i polako mu otpada dio po dio. Ja se nisam borio za takovu hrvatsku zemlju i nikad neću dokle god sam živ pristati na ovo što su nam skrojili.
Dakle žrtva podrazumijeva; dići se iz fotelja i udobnosti toplih soba i uhvatiti se posla. Raditi za opće dobro svoga hrvatskog naroda i nikog više. Biti isključiv dokle god hrvatskom narodu ne bude dobro. Protestirati, izaći na ulice i trgove i vikati na sav glas ISTINU! Kako je i Krist govorio; ne šaptati na uho nego vikati s balkona i trgova. Istina je kao svijeća koja razgoni mrak i ne stavlja se pod varićak nego se visoko diže da osvijetli put i gnjide koje vrebaju iz mraka.
Konkretno; Odreći se sebe i svog ega za dobro svojih bližnjih, za dobro svoga naroda, a to možemo samo s čvrstom vjerom da smo u pravu i slogom.
Pomak: Zbog čega je stvorena slika ili percepcija da je Zadar 'potopio' Šibenik U političkom, medijskom igospodarskom smislu? Može li zapravo Zadar biti i bolji, ne šteteći pri tom gradovima susjedima? Kako bi građani Zadra prihvatili sutrašnjih eventualnih pet regija i Split kao središte Južne Hrvatske?
Ova pitanja su po meni irelevantna i nepotrebna. Svako dijeljenje Hrvata bilo na sela, gradove ili regije je samo još veće zlo za hrvatski narod. Nama bi trebalo biti drago za napredak bilo kojeg hrvatskog sela ili grada ma gdje se nalazio. No, sada je svima loše. I što to znači, potopio Šibenik, ili može li biti bolji Zadar da ne šteti susjednim gradovima itd. To su ubojita pitanja i razmišljanja za hrvatski narod. Kažem; svako dijeljenje Hrvata po bilo kojoj osnovi je za nas tragično. Moramo biti SLOŽNI i sretni ako ijedan Hrvat napreduje u bilo kojem pogledu. Jer to je naš brat, naša krv i što nas je više uspješnih svima će biti bolje, a sve one koji podmeću noge svojoj braći a istovremeno daju prednost u bilo kojem smislu nekom drugom, treba osuditi, izolirati i ugušiti u žlici vode.
Pomak: Kakva su tvoj iskustva rada u udrugama? Misliš li da i tu inicijativu imaju lijeve građanske udruge? Što bi preporučio u smislu učinkovitijeg djelovanja udruzi POMAK, Hrvatskoj slozi, Narenti, Bendiktu iz Splita itd?
Udruge su najbolji način za podnijeti žrtvu za opće hrvatsko dobro, a ujedno su i sredstvo preko kojeg se može biti vrlo učinkovit. Osnovni princip kod rada u udrugama je da vodstvo udruge bude pošteno i altruistično. Uz to bi voditelji udruga trebali biti financijski neovisni o udruzi koju vode, a svojim radom i žrtvom stvarati pretpostavke za zapošljavanje mladih, sposobnih hrvatskih domoljuba. U tom slučaju je uspjeh zagarantiran jer će mladi vidjeti da ih napokon vodi netko kome nije stalo samo do sebe i svoga interesa, nego da im iskreno želi pomoći, tako da će oni u tom slučaju dati 200 posto svojih mogućnost i izgarati za ideju. Sve drugo vodi u blamažu i propast.
Još jedna prednost udrugama je to što mogu otvarati tzv. društvena ili socijalna poduzeća, zapošljavati ljude a profit dalje ulagati u svoje projekte (npr. udruga «Babe» ima tvornicu pelena).
To je put i mi u Hrvatskoj slozi na tome radimo- uspješno. (razgovor tijekom ponedjeljka 12. 11. 2012.)
Moji su otkad se spominjemo u Crkvenim knjigama Hrvati i Katolici i s očeve i majčine strane. Otac Ante je kao klinac otišao u Ustaše najprije u Oklaju, pa ga je moj did Ante za uši izvuka i doveo kući, te ga posla kod svoje sestre u Slavoniju na berbu kukuruza, no ćaća je odmah napustio tetku i otišao do stričevića u Jesenovac gdje je ovaj bio logističar te se dragovoljno uključio u Ustaše, te nakon par mjeseci terena što je imao s bojnom u Posavini dolazi do povlačenja naše vojske te povratka u Križnom putu do Korduna gdje ga kao maloljetnika (17 godina) i jer iz Promine odbornici nisu imali podatke da je bio u Ustašama, oslobađaju ga i jedva živ dolazi kući. Cijeli život su on i did radili u rudnicima boksita po dvjesta metara ispod zemlje i obrađivali polje, a kad je stari doživio nezgodu u rudniku, (zatrpalo ga 3 tone boksita), te nakon kome od tjedan dana, kad se oporavio, uspjeva preko fratara dobiti papire za Njemačku i tako smo se doselili šezdesetih u Zadar. To je to. A što se mene tiče, predugo bi trajalo, pa ću samo reći da već osamdesetih s pokojnim prof Želimirom Meštrovićem planiramo rušenje juge i ilegalno tiskamo proglase i letke kojima pozivamo naš narod na spremnost i naoružavanje za ono što je uskoro uslijedilo, Osloboditeljski domovinski rat, u koji ulazimo kao dragovoljci od prvog dana spremni i naoružani. Udba me progoni još od 1984. godine kada mi sude kao honorarnom dopisniku zbog pisanja istine i taj proces traje 4 godine te me na kraju ipak osuđuju na šest mjeseci uvjetno na tri godine zbog samo dvije riječi koje navodno nisu bile istina i oni su ih proglasili klevetom…Progon se nastavlja već 1991. kad Špegelj zahtjeva od Tuđmana i Šuška raspuštanje moje postrojbe i moje uhićenje, a zadarski zastupnik pita u Saboru; Čija je to vojska Bojna kralja Tomislava koju Radas vodi?! Kad mi ništa nisu mogli spakirati kroz rat, 1994 me optužuju za prijetnju i ucjenu komunjarskog direktora kojem sam navodno naredio da dade u zakup poslovni prostor od 25 kvadrata čovjeku koji je s pokojnim bratom taj isti prostor kupio 1972 godine kao povratnik iz Australije i nakon toga završio na robiji kao hrvatski nacionalist a prostor su mu oduzeli. Taj apsurdni proces režiran u udbaškom studiu traje punih 19 godina!?
Koga bude više zanimalo, moći će pročitati uskoro u mojoj knjižici što je spremam za objaviti.
Sve ove ratove nikako ne bih uspio voditi bez pomoći dragog Boga i svoje žene Milenke rođene Letina, čiji je cijeli rod bio u Ustašama, a otac politički emigrant, kao ni bez potpore svojih sinova i kćeri.
Pomak: Ako nije realno da 90 % katolika, makar i formalnih, predstavljaju lijevi predsjednik, još lijeviji premijer, i ne manje lijevi predsjednik Sabora, što učiniti kako bismo promijenili takvu izokrenutu sliku Hrvatske? Kakva su tvoj iskustva rada u udrugama? Misliš li da i tu inicijativu imaju lijeve građanske udruge? Što bi preporučio u smislu učinkovitijeg djelovanja udruzi POMAK, Hrvatskoj slozi iz Zadra, udruzi Narenta iz Metkovića, Hrvatskoj udruzi Benedikt iz Splita itd?
Kao prvo, trebamo biti složni i shvatiti kako samo «Vjera u Boga i Hrvatska sloga» mogu spasiti naš narod. Tu parolu smo mi u našoj udruzi uzeli kao geslo i pod njom se okupljamo i borimo. Katoličanstvo u hrvatskom narodu je samo deklarativno. Daleko smo mi kao narod od katoličanstva, a za to glavnu krivicu snosi Katolička crkva u Hrvata i naši biskupi, nadbiskupi i svećenici. Naime, ako je njima «posao» zadržati i učvrstiti vjeru u narodu, a oni to nisu uspjeli, ne može biti krivica na komunističkom režimu na što se oni rado izvlače. Činjenica je da je vjera u našem i poljskom narodu bila na istom nivou dok smo bili u sklopu Habsburške monarhije, no poslije 1918. kod nas se gasi a kod Poljaka jača vjera. Zašto? Zato što su njihovi svećenici i pod cijenu života i mučeništva branili vjeru i svoj narod. Iz te muke i patnje se rodio i jedan blaženi Wojtila, a gdje su naši mučenici osim blaženog kardinala Stepinca? Kad su njega komunjare ubile, naše se svećenstvo uvuklo u mišje rupe, umjesto da su svi, pod cijenu ovozemaljskog života, krenuli u otvorenu borbu protiv zla i za svoj narod. Kapitulirali su i pristali na kompromise, a to je i narod osjetio i sam se počeo po tome modelu ponašati. Tako da se naš narod ne smije nazivati katoličkim, jer je to sramota za vjeru koju je Krist utemeljio.
Zbog toga nije čudo da nam na vratu sjede ateisti i agnostici, a struktura ministara i državnih službenika po imenima i prezimenima je kao u doba Karađorđevića.
Kako to promjeniti? Po meni postoje tri načina. Jedan je onaj moga prijatelja Ivice (Ražova, op a.) - radikalanim mjerama, drugi je onaj koji većina zagovara- demokratskim putem, a treći je – ŽRTVA. Nema pobjede bez žrtve, a pogotovo u našem narodu gdje su svi spremni na sve osim na žrtvu. Da smo se žrtvovali u ovome ratu i pobili sve izdajnike i profitere, imali bi Hrvatsku u njezinim prirodnim, povijesnim i državno pravnim granicama, ali mi sada, zbog komoditeta i nespremnosti na žrtvu, imamo državicu kojoj teritorij sliči, da prostite, na penzionerski k...c koji je uz to nagrižen sifilisom i polako mu otpada dio po dio. Ja se nisam borio za takovu hrvatsku zemlju i nikad neću dokle god sam živ pristati na ovo što su nam skrojili.
Dakle žrtva podrazumijeva; dići se iz fotelja i udobnosti toplih soba i uhvatiti se posla. Raditi za opće dobro svoga hrvatskog naroda i nikog više. Biti isključiv dokle god hrvatskom narodu ne bude dobro. Protestirati, izaći na ulice i trgove i vikati na sav glas ISTINU! Kako je i Krist govorio; ne šaptati na uho nego vikati s balkona i trgova. Istina je kao svijeća koja razgoni mrak i ne stavlja se pod varićak nego se visoko diže da osvijetli put i gnjide koje vrebaju iz mraka.
Konkretno; Odreći se sebe i svog ega za dobro svojih bližnjih, za dobro svoga naroda, a to možemo samo s čvrstom vjerom da smo u pravu i slogom.
Pomak: Zbog čega je stvorena slika ili percepcija da je Zadar 'potopio' Šibenik U političkom, medijskom igospodarskom smislu? Može li zapravo Zadar biti i bolji, ne šteteći pri tom gradovima susjedima? Kako bi građani Zadra prihvatili sutrašnjih eventualnih pet regija i Split kao središte Južne Hrvatske?
Ova pitanja su po meni irelevantna i nepotrebna. Svako dijeljenje Hrvata bilo na sela, gradove ili regije je samo još veće zlo za hrvatski narod. Nama bi trebalo biti drago za napredak bilo kojeg hrvatskog sela ili grada ma gdje se nalazio. No, sada je svima loše. I što to znači, potopio Šibenik, ili može li biti bolji Zadar da ne šteti susjednim gradovima itd. To su ubojita pitanja i razmišljanja za hrvatski narod. Kažem; svako dijeljenje Hrvata po bilo kojoj osnovi je za nas tragično. Moramo biti SLOŽNI i sretni ako ijedan Hrvat napreduje u bilo kojem pogledu. Jer to je naš brat, naša krv i što nas je više uspješnih svima će biti bolje, a sve one koji podmeću noge svojoj braći a istovremeno daju prednost u bilo kojem smislu nekom drugom, treba osuditi, izolirati i ugušiti u žlici vode.
Pomak: Kakva su tvoj iskustva rada u udrugama? Misliš li da i tu inicijativu imaju lijeve građanske udruge? Što bi preporučio u smislu učinkovitijeg djelovanja udruzi POMAK, Hrvatskoj slozi, Narenti, Bendiktu iz Splita itd?
Udruge su najbolji način za podnijeti žrtvu za opće hrvatsko dobro, a ujedno su i sredstvo preko kojeg se može biti vrlo učinkovit. Osnovni princip kod rada u udrugama je da vodstvo udruge bude pošteno i altruistično. Uz to bi voditelji udruga trebali biti financijski neovisni o udruzi koju vode, a svojim radom i žrtvom stvarati pretpostavke za zapošljavanje mladih, sposobnih hrvatskih domoljuba. U tom slučaju je uspjeh zagarantiran jer će mladi vidjeti da ih napokon vodi netko kome nije stalo samo do sebe i svoga interesa, nego da im iskreno želi pomoći, tako da će oni u tom slučaju dati 200 posto svojih mogućnost i izgarati za ideju. Sve drugo vodi u blamažu i propast.
Još jedna prednost udrugama je to što mogu otvarati tzv. društvena ili socijalna poduzeća, zapošljavati ljude a profit dalje ulagati u svoje projekte (npr. udruga «Babe» ima tvornicu pelena).
To je put i mi u Hrvatskoj slozi na tome radimo- uspješno. (razgovor tijekom ponedjeljka 12. 11. 2012.)
.... nastavak razgovora (utorak, 13. 12. 2012.)
No comments:
Post a Comment