Novinarska etika na razini

Novinarima čista petica za razgovor s generalima

22. studeni, 2012

Dok generali ne požele nove uloge u javnom životu, mediji im ne smiju zavirivati u dnevne boravke. Od takvih informacija javnost nema koristi
Čuli smo i pročitali, general Ante Gotovina na novinarska je pitanja već prvog jutra ispred svoje kuće strpljivo odgovarao: “Malo je čudno, ali snaći ćemo se. Dojmovi se polako skupljaju, ima još vremena da sve dođe na svoje…” Otkrio je da jako želi otići na more, isploviti čak, da se prvo treba naviknuti na novi život na slobodi, pa i prilagoditi obitelji. “Treba ići korak po korak”, rekao je general Večernjakovu novinaru.

I onda je iznenadio novinarske ekipe. “Da vas pitam, jeste li popili kavu? Niste? Pa dođite onda, popijte kavu”, pozvao ih je zamolivši da isključe svu opremu. Taj je poziv tako oduševio novinare da su svi portali odmah osvanuli s naslovom “Gotovina zvao novinare na kavu”. I slikao se s njima, pojedinačno.
Susreti novinara i generala Gotovine zasad pokazuju nekoliko stvari. Novinari mu prilaze s respektom, svoj posao moraju odraditi jer njihove čitatelje, gledatelje i slušatelje zanima kako se osjeća, ali nema preosobnih pitanja, nema inzistiranja na odgovorima koje, osjete to novinari, general nije spreman dati.
S druge strane Gotovina, čovjek koji je bio izoliran i trpio muku posljednjih sedam i nešto godina, ima nevjerojatno puno razumijevanja i strpljenja za obična pitanja, koja zapravo i nisu baš novinarska. Pitao bi ga to svaki njegov susjed. A to u ovom času i jesu prava pitanja.
Novinari, vidi se, odnose se prema generalu s poštovanjem, a on uzvraća prijateljski. Čak kaže: “Nedostajali ste mi vi, prijatelji i domovina.” Novinari, kao novinari, sigurno mu nisu nedostajali, ali on je ljubazan, dobre volje i blagonaklon.
Bilo bi dobro da takav odnos potraje. Stoga novinarima preporuka da prije nego što se odvaže na drukčija pitanja najprije upitaju sebe je li ono što žele doznati o generalima Markaču i Gotovini u interesu javnosti ili je samo zadovoljavanje njezine znatiželje. Svakako se trebaju pitati i je li prava prilika za postavljanje nekog drskijeg pitanja. I najvažnije pitanje koje si novinar mora postaviti: Hoću li svojim pitanjem nedopustivo zagaziti u privatni život generala?
Gotovina i Markač jesu javne osobe, ali svejedno imaju pravo na određeni stupanj privatnosti, posebno u onom dijelu života koji se ne preklapa s njihovom javnom ulogom. Oni imaju pravo na opuštanje ili, kako kaže Gotovina, na prilagodbu daleko od očiju javnosti.
Mediji moraju sada pokazati malo strpljenja. Dok Gotovina i Markač ne budu pokazali interes za nove uloge u javnom životu, treba poštovati njihovu privatnost. Generali – 57-godišnjaci, unatoč haaškoj golgoti u dobrom psihofizičkom stanju, bogati znanjem i iskustvom – uskoro će se i javno aktivirati budu li se željeli vidjeti u nekoj javnoj ulozi. Na platformi koju su izgovorili u subotu na Trgu i kod predsjednika, to im neće biti teško.
Do tada mediji nemaju pravo zavirivati iza ulaznih vrata domova Ante Gotovine i Mladena Markača, jer javnost od tih informacija nema apsolutno nikakve koristi.
Bit će korisnije budu li mediji, na tragu generalovih poruka, prepoznavali i upozoravali one koji ovaj trenutak žele iskoristiti za skretanje pozornosti na sebe (najava Štimca da će generale pozvati na sljedeću kvalifikacijsku utakmicu, baš protiv Srbije) ili za pranje vlastite savjesti (Šeksova ponuda da u četiri oka Gotovini ispriča pravu istinu).

Ružica Cigler, VL