Vinko Vukadin analizira suce Merona i Turudića

Razapnite ga – koga?

Našem narodu je sigurno poznat onaj povik jeruzalemske mase da suci, rimski, razapnu Isusa. Koliko puta smo samo slušali taj povik u korizmi, ako smo išli u Crkvu, a mnogi jesu barem u Velikom tjednu. Sjećam se tih teatralnih čitanja Evanđelja u kojima je obično svećenik igrao ulogu Isusa Krista, a ja sam obično bio evanđelist. Bio sam jako važan, sebi i svojoj materi. Bili smo uvijek ponosni na to vjersko u nama i nekako smo mislili da je to najjača naša odrednica u životu.
Svaki put kad bih slušao rulju kako viče: «Razapni ga», ja bih se osjetio nadmoćno. Ta rulja nije prepoznala Isusa kao Mesiju, to mi je bilo jasno, ali da nisu tražili ništa osim razapinjanja, e to mi je bilo nepojmljivo. Ja osobno ne bih nikad aupao u tu zamku, mislio sam i osjećao se nadmoćno.
Taj kršćanski osjećaj nadmoći nad onima koji nisu moralni jer zahtjevaju da se nekoga objesi ili razapne na križ je ostao i svako malo se pojavi kao dokaz da sam na pravom putu.
Nekad sam mislio da je taj osjećaj karakterističan samo za nas katolike, ali sam s vremenom shvatio da svako vrijeme, svaki narod, svaka religija i svaki politički okrug ima taj svoj osjećaj nadmoći nad ruljom. Tako je sasvim normalno da će djeca nekadašnjih nacista pitati svoje djedove kako to da nisu bili protiv progona Židova, jer oni to nikada ne bi dozvolili, iako im je normalno da misle da je turčin apriori prljvav i lijenčina. Sasvim je normalno da nekadašnji komunisti danas pričaju o svojoj pravednosti i ne shvaćajući da žive u stanovima otetima i necionaliziranima u vremenima kad je važilo da se razapinje svakoga tko se usudio promišljati drugačije.
Pored toga osjećaja moralne nadmoći sam upoznao i još jedan važan osjećaj, osjećaj koji je imala ona rulja kad je vikala «Razapni ga». Taj osjećaj je sličan ovome prvome. Ja, i mnogi drugi mislimo da nismo u stanju biti dio rulje, a rulja misli da je u moralnom pravu. Upravo taj osjećaj osobne izdignutosti nas povezuje. I ne znajući svatko od nas stalno mijenja poziciju u tom kolopletu moralnih normi i zahtjeva. Jednom si nadmoćan nad ruljom, a par sekundi kasnije, u nekom novom slučaju, si i sam dio te rulje. Pitanje je samo koga to treba razapeti?
Uvijek je to onaj koji se usudio ili je automatizmom bio izvan te rulje, netko tko u rulji izaziva osjećaj zavisti ili nemoći. Rulja je naravno uvijek u pravu jer rulja zna tko je on, rulja zna da je dotična osoba kriva, da ju treba razapeti do devedeset devetog koljena. Taj fenomen rulje se pojavljuje u svakom društvu i svakoj naciji, a zadatak država bi bio da ne nasjedne na prohtjeve rulje, nego da se pridržava krutih zakonskih propisa, ma koliko da oni bili trenutačno neprihvatljivi. Jednsotavno zato jer za državu je najviša norma morala ona zakonska. Država se ne može voditi drugim normama, ona mora ostati na zakonskoj razini i onda kada bi neki državni službenik mislio drugačije. Čak i onda kada bi objektivno bilo drugačije, država se mora strogo držati zakonskih odredbi.
Te zakonske odredbe se zasnivaju uvijek na istim načelima: ako je netko kriv mora mu se nedvojbeno dokazati da je on kriv. Ne smije psotojati sumnja da je baš on taj koji je kriv. U situacijama kada sudac sumnja ili ima osnove za sumnju, dužnost je odgovornog suca da odluči u korist optuženika. Koliko god se takva odluka ne svidjela rulji, on je dužan to raditi jer inače dovodi u opasnost čitav pravni sustav.
Mi smo ovih dana svjedoci povijesnih sudskih odluka. Nisu to presude ni Isusu ni nekome tko je i blizu Isusa Krista, ali su to presude koje su pod pritiskom rulje, koju danas nepismeni novinari i poluprostituirana javnost zovu «javno mišljenje», neki bi rekli mnijenje. Pod pristiskom toga «mnijenja» se očekivalo da osude naše generale, a potpuno je jasno da je javnost očekivala osuđujuću presudu i za najistaknutijeg predstavnika neokomponirane hrvatske vlasti nakon Franje Tuđmana.
I na jednom kraju imamo sudca koji nije podlegao pritisku javnosti, a na drugom imamo sudca koji je mucavim glasom pokazao da je dorastao svojoj pilatovskoj ulozi izvršitelja.
Javnost, ma šta god ona da jeste, je tražila da se razapne glavnog aktera i sud je postupio kako se očekivalo. Bez obzira na snagu materiajlnih dokaza prevladalo je mišljenje da se zna da je Pedro lopov. Možda jeste, moža nije. Teško mi je biti sudac, no jedno bih se ipak upitao: «Što ako je Pedro nevin»? Država koja želi biti pravna mora donositi odluke koje su izvan svake sumnje. Sudac nije tu da šalje poruke, nego da presudi na osnovu materijalnih dokaza. Inače ćemo uvijek imati rulju koja viče «Razapni ga». Ta rulja je uvijek uvjerena da je u pravu, ja i vi smo uvjereni da smo izvan rulje, a hrvatska država bi morala smoći snage da zakon bude iznad mojih i vaših osjećaja i želja.
U tome smislu se upitajmo koga i zašto bismo mi trebali razapinjati. Na osnovu kojih dokaza i s kojim polsjedicama. Hoćemo li razapinjati jednoga koji je možda u ratu maznuo par milijuna, a da nam život kreiraju oni koji su maznuli čitave banke, tvornice i našu povijest? Jedina razlika među njima je njihov trenutni položaj. Upravo tu nepravdu među ljudima država bi mogla ispraviti ako bi se ponašala samo sukladno zakonima i dokazima, a ne sukladno željama javnosti i potrebama elita. Hrvatska država nije krpa kojom možem brisat svoju narodnu stražnjicu, nego je to okvir razvoja za svakoga njezinog građanina, pa i za lopova.