VUKADIN: MILANOVIĆ KAO DA JE BIO U DRUGOM FILMU

Vinko Vukadin: Komunikator ili tupavac?

U ovaj petak je cijeli hrvatski narod s nevjerojatnim emocijama dočekao oslobađajuću presudu za hrvatske generale, zatočene u Haagu. Cijeli hrvatski narod? Ne. Slušajući izjavu za medije, koju je dao aktualni hrvatski predsjednik vlade, pitam se je li se naš predsjednik Vlade stvarno iskreno obradovao?

Kao da je čitav narod bio u jednom filmu, a Milanović u nekom sasvim drugom.
Kao i obično , navodno jako komunikativni, predsjednik Vlade izišao je pred kamere u svojem legendarnom maturalnom odijelu. Očito nije očekivao oslobađajuću presudu, kao ni većina Hrvata. U tom smislu se može i opravdati očita nepripremljenosti. No bez obzira na pripremljenost Milanović je počeo nevezano i nonšalantno, kao što to rade najveći komunikatori, ali bez doze sigurnosti koja dobrog govornika razlikuje od površnoga i bahatoga.
Milanović je očito želio naciji poslati poruku da i ovakve emocionano nabijene situacije njemu ne predstavljaju problem, jer on je vrhunski komunikator, barem tako o njemu pišu dvorski novinari.
U ovom kratkom obraćanju u jednom od najvažnijih trenutaka svoje karijere on je pokazao da s komunikacijom i nije na ti, naprotiv da je njegov komunikacijski stil ispod razine najobičnijeg govornika, a da ne spominjemo osobe njegovog društvenog ranga.
Ovako važne situacije u kojima je narod emocionalno nabije, u deliriju, svaki dobar govornik bi se pripremio, pokazao istu emociju kao i njegovi slušatelji. No to ne radi oni koji sa svojim slušateljima nisu na istoj valnoj dužini ili su jednostavno prepotentni i bahati. Milanović je u ovom kratkom obraćanju pokazao da ne shvaća svoj narod ili da s tim narodom ne dijeli iste emocije. Osim toga on je toliko samozaljubljen, a ne siguran i samosvjestan.
Milanovićevo obraćanje ja bih svrstao u poprilično tupast govor, čak štoviše rekao bih da je naš predsjednik Vlade bio poprilično bezobrazan, nepripremljen, površan i dgutantan. Učinilo mi se da se socijalistički omladinac Zoki našao neočekivano u ulozi kojom ne vlada.
Milanović je svoje obraćanje počeo uobičajenom konstatacijom da će sad reći nešto što može reći samo on, nešto za što treba posebna hrabrost, a on eto tu hrabrost ima. «Sad ću reći nešto što možda ne bih trebao, ali ću ipak reći». Koja genijalna konstatacija vlastite gluposti. On zna da nebi trebao nešto reći, ali eto on će to reći. U trenutku kad ga sluša više milijuna Hrvata on će reći nešto toliko snažno da to mogu samo najveći govornici.
Očekivao sam da će nam otkriti da je plakao od sreće, da nije mogao doći sebi od radosti ili nešto slično.
No, ne. On nam skoro tužno priopćava, nakon što je konsatirao da ima srce, da je hrvatska država odgovorna za zločine koje će se sankcionirati. Zločine za koje nisu krivi generali, ali jeste država. Haaški sud je utvrdio da nije bilo namjere protjerivanja, ali Milanović ima potrebu to relativirati. Skoro otužnim glasom, kao na pogrebnom govoru, ona se skoro dvije trećine svojeg govora bavi grijesima hrvatskih branitelja u trenutku kad čitava nacija doživljava najveću satisfakciju i potvrdu da je domovinski rat bio moralno i pravno daleko iznad uobičajenih i usporedivim akcija.
No naš predsjednik vlade ima neodoljivu potrebu da svojim nastupom pokaže da mu je skoro žao što je tako ispalo. Čak mu i vjerujem da mu je žao genrala, da se s njima raduje. Jer i on ima srce. No ono što njemu očito ne odgovora je činjenica da je i hrvatska vlada Franje Tuđmana posredno oslobođena od odgovornosti.
Njegov nastup je podsjećao više na pogrebni govor povodom smrti nekog sindikalnog kolege, nego na govor premijera koji je upravo doživio oslobođenje vlastitog naroda od najgore optužbe.
Uz sadržajno upitan govor Milanović je svojom mimikom, bojom glasa i za njega tipičnom nonšalantnošću poslao poruku da mu je sve to neugodno i skoro žao. «Markaču i Gotovini hvala... ali...»
Ne očekujemo od ovakvog Milanovića da bude entuzijast, da pokaže sreću, da plače kao što je plakala toliko omražena, ali iskrena Jadranka Kosor, ali ono što imamo pravo očekivati je da predsjednik hrvatske vlade u ovakvim trenutcima pokaže malo više profesionalnosti u svojem nastupu.
Očito je to previše očekivanja od nekoga tko misli da je nepotrebno sudjelovati istinski u emocijama vlastiog naroda. Njemu je očito važnije i u ovakvim trenutcima soliti pamet svojim tupavim govorima.
Milanović je i ovom prigodom pokazao da je nevjerojatno loš i prilično bahat komunikator.

Vinko Vukadin